Pisanje je sredstvo za borbu protiv šutnje. Carlos Fuentes

Suživot s kunićima

Nije vam to samo romantika, meko krzno, šapice, maženje & all that jazz. Ima tu buđenja po noći, odlazaka veterinaru u subotu u jutro, hvatanja po dvorištu po oluji da ne pokisnu i prehlade se, smeća po svježe spremljenom zen stanu i štete nad jagodama i cvijećem u vrtu. Tri godine suživota prošle su za čas, a ja sam se od osobe koja se zaklinjala da ne bi mogla živjeti sa životinjama, pretvorila u nekog tko zna da bez njih ne želi. Ikad više.

IMG_20131229_230459

Naši kunići nisu osobito društvena bića. Imaju jedan drugog, pa nas doživljavaju samo kao ruku koja ih hrani i otvara vrata kroz koja odjure u vrt. I preko nas mrtvih bi prešli samo da se dočepaju svoje trave. I da, društveni su kad treba lupati na vrata od spavaće sobe, jer je nestalo sijena. Scena gdje moj čovjek & ja udobno zavaljeni u kauč, uz večernji čaj uživamo u filmu i krznu ljubimca – ne postoji.

IMG_20130913_154520

IMG_20130420_110927

Kako god, kad živiš dovoljno dugo uz nekog i s nekim i kad ta veza prestane biti odnos gazda – ljubimac i postane zajednica dva čovjeka i dva kunića, u kojoj nema hijerarhije, kunić, kao pripadnik jedne druge vrste nauči te stvarima koje možda nikad ne bi naučio bez tog iskustva. Zapravo, kunićke istine uvelike se mogu preslikati na ljudski život. Samo što ih mi, glava zabodenih u svoj svakodnevni pijesak, jednostavno ne vidimo.

  • U životu je važno poštovati sveti trio: hrana, zaklon i drug/družica. To je otprilike filozofija koju oni furaju. Tim redosljedom. Treba se osigurati da uvijek imaš dostupan izvor hrane. Zato im nos radi sto na sat. Osim kad spavaju. Jer prima signale iz okoline o tome što ima za pod zub. Ako nešto osobito dobro zamiriši, ustani se (čak i ako spavaš), zaleti na to, pojedi i vrati se. Zaklon je tvoje mjesto sigurnosti. Točka u koju se možeš vratiti kad krene generalna frka. Recimo susjedov mačor se popne na ogradu, krene iznenadni pljusak, zalaje pas u selu ili vidiš vel’ki avion koji podsjeća na orla. Ako nemaš zaklon, pa bio on i mišja rupa – ti si mrtav zec. Drug/družica je ona ličnost koja će uvijek rado s tebe pojesti buhe koje si pobrao u vrtu. Koja će te maziti i paziti kad se vratiš traumatiziran od veterinara. Koja će svojom ljubavlju zalizati tvoje rane. Čovječe, budi sit, nađi svoj krov nad glavom i dušu s kojom taj krov dijeliš. 
  • Kad si neodlučan – lutaj. Kunić je u stanju provesti cijelo popodne bauljajući u vrtu. Naš vrt ima 25 kvadrata. Pun je različitih trava, cvijeća, mirisa i okusa. Kunić je mali, dva i po kila. Kad tako mali kunić dođe u takav vrt, on se izbezumi. To je prokletstvo prevelikog broja mogućnosti. Da ima samo jednu ružu, jeo bi ružu. Ovako, ne može a da ne proba sve po malo. I to je u redu. Jer nakon što proba sve po malo, u jednom trenu, nalazi svoj mir u nekom zabačenom žbunu. U tom žbunu je kunićka sreća, tamo ostaje satima i uvijek mu se iznova vraća. Čovječe, živi, istražuj, lutaj, gledaj di miriši, di je tvoje, di ti je drago. Kad nađeš to, tamo ostani. U poslu, u ljubavi, u svemu. 
  • Sebeljublje. Mislim da nema narcisoidnije životinje od kunića. Taj je u stanju cijeli dan provesti uređujući svoje krzno. Nedajbože da padne malo kiše, pa mu šape budu mokre. Nema milosti, sve se treba osušiti, oprati, dotjerati. Dlaka sjajna, nokti čisti, uši čiste. Čovječe, brini o sebi, iz čiste ljubavi. 
  • Kunići su hedonisti. Ne biraju mjesto i vrijeme da si ugode. Ako je želja da se izvali na bok, napravit će to čak i preko zdjelice s hranom. Ako je želja da skače u zrak, skočit će makar iznad njega bio stolac. Trčanje – može. Spavanje – može. Kunić ne razmišlja je li vrijeme za jelo, spavanje, igranje, izležavanje, trčanje u krug. Vrijeme je onda kad je vrijeme. Čovječe, slušaj svoje impulse i ne potiskuj svoje potrebe. 
  • Znate li kako se kunići brane od neugode? Stresu se i odu dalje. Neće zapaliti cigaretu, prežderati se, kockati se i proćerdati život na zamjeranje, ljutnju i osudu. Doživio je sranje? Ok, skloni se na sigurno, strese se, počeška po uhu i ode dalje. Čovječe, ne nosi svoj stres sa sobom i u sebi. Stresi sa sebe sve što ti ne treba i kreni dalje.

IMG_20130921_193352

IMG_20140517_152029

IMG_20130803_135630

IMG_20121107_222329

Čovjek koji je otkrio vatru

To je bila jedna od najtežih stvari koje sam napravila u životu. Muzika je treštala, oko mene su se smijuljila polupoznata lica drugih plesača, a ja sam plovila na valovima nečeg što je naviralo iznutra, nosilo me na obale na kojima nikad nisam bila i razbijalo o njih.

Ne znam kako sam uopće dospjela tamo. Ja, žena koja misli da ima metlu u dupetu, koja sam zadnji put plesala negdje u ludim studentskim danima, ako izuzmemo sentiš stiskavac na vlastitom vjenčanju.

Frendica mi je poslala poziv. A ja silno volim pustoloviti s njom. Nisam znala što me čeka. Nisam previše razmišljala o svemu. Čak ni kad sam vidjela dvajst ljudi oko sebe. Čak ni kad je voditeljica najavila da ćemo plesati sat i pol. Na plus osamsto. Samo me stisnulo u trbuhu kad sam čula autentični pokret…, prepustiti se…, osjetiti tijelo…, pustiti ga da se giba kako je njemu prirodno... Ej, pa nisam digla dupe s kauča od lani, ako izostavimo povremene izlete u yogu. Kondicija je davno odustala od mene, pitala sam se kako li ću izgledati pred svim tim ljudima, nisam imala pojma što znači autentični pokret, niti kako li ćemo mi to plesati na temu ljeta. Isuse, radije bih sat i pol pričala o emocijama pred dvadeset nepoznatih ljudi nego komunicirala tijelom!!! U tom trenu jedan dio mene se odšuljao prema vratima, krajičkom oka sam ga ulovila u bijegu, stala mu na rep, isprašila ga po dupetu i ajmo nazad. Ne možeš sad otići, došli smo tu, odradit ćemo to.

Bilo mi je teško. Bilo je vraški teško đuskati na plus stopedese’ stupnjeva. Tijelu koje nosi veliki teret usput skupljan i koji ga pritišće. Mislila sam da će mi srce potrgati rebra, znojila sam se iznutra i izvana i promatrala otpor koji se javljao u različitim oblicima: pa me sramota, pa kako izgledam, pa šta će ljudi reći, pa jel sve to ima smisla, pa jel to meni trebalo, pa daj odi doma kaj ćeš tu, pa ovo, pa ono. Da ne bješe energije grupe i zaraznog veselja voditeljice, sćućurila bi se u neki ćošak i odcupkala svoje palcem desne noge. Ovako sam se, otporu unatoč, dogovorila s tim tijelom koje sam na kraju ipak priznala svojim, da ćemo zajedno proći kroz svaki trenutak, svaku bol, svaki otpor, svaki ushit i sve druge osjećaje koji su navirali.  A Bog zna, bilo ih je.

Ključan trenutak bio je onaj kad sam zažmirila i zaboravila na sve oko sebe. Ostali smo samo glazba, ritam mog uzlupalog srca i ja. Bilo je ranjivo, goluždravo, kao friško ošišani psić mi je stajala duša pred svim tim ljudima, ali nije me više bilo briga. Duboko unutra, valovi su stizali jedan za drugim i skidali sve one velove iza kojih sam se skrivala.

Izvana se možda činilo da se samo njišem, ali samo ja znam da je unutra bilo plemensko okupljanje svih djelova mene koje sam negdje putem svih ovih godina gubila. Onda smo sjeli, da se odmorimo, bubanj srca je odzvanjao, a ja sam prvi put u povijesti svog života osjetila poštovanje prema vlastitom tijelu.

Eto, tako mi je bilo na plesnoj radionici koju je jučer, u Apolon centru vodila Ivana Štulić. Preporučam. Svima. Bezuvjetno.

Buntovnik s razlogom

Prvi put sam čula da me netko nazvao buntovnikom prije više od dvadeset godina. Način na koji je to rečeno odavao je da se radi o nečem što se nikako ne bi smjelo: biti drugačiji, prkositi, htjeti svojim putem, čak štoviše inzistirati na njemu, krčiti staze kojima još nitko nije prošao, biti prvi, biti najglasniji, razviti bijela jedra na moru koje slovi kao neosvojivo i pokazati srednji prst svima koji stoje na obali i križaju se lijevom i desnom.

U svijetu koji je sazdan od čeličnih rešetki straha kojima se kroti nemirne duhove, onih što bi mogli viknuti da je car gol, naučila sam mirno sjediti, brojati šipke koje su me okruživale i dok stražari nisu gledali, polako sam kopala tunel za pobjeći. Polako se pretvorilo u mjesece, mjeseci u godine, godine u decenije.

Buntovnik je stasao u solidna mladića, kojem više nije trebao iskopani tunel. Sad ima snagu da razvali i rešetke i izbori se s cijelom četom stražara. Tunel neka ostane generacijama koje dolaze, kao prečac i pomoć onima kojima će biti potrebno. Da se ne osjećaju sami u svom bijegu iz prosječnosti, da znaju da je netko nekad isto bio utamničen i da izlaz postoji.

Sad kad je slobodan, prenosi poruku: ne bojte se vatre u svojim srcima, ni strasti u kostima, ni škrguta svojih zuba, ni snage svojih ramena, ni izdržljivosti svojih stopala. Krčite puteve, osvajajte brda, plovite neisplovljenim morima, mašite onima što se snebivaju na obalama, vijorite, za to ste stvoreni.

Biti buntovnik od pamtivijeka je pogrešno konotirano kao boriti se stalno i bezrazložno protiv nečeg. A ja… ja se baš nikad nisam borila protiv, nego samo i isključivo za – SEBE.

Neuspjeh ne postoji

Razmišljala sam dugo o dvije stvari: da li da uopće napišem ovaj post, i ako da, kako da ga nazovem.

Prvo je upitno zato jer ne znam kako da riječima prenesem što se to događa u meni za vrijeme ludovanja u kuhinji, a drugo zato jer ovo nije recept, priča o nekom jelu ili hvalisanje kako svaki kuršlus uspijem okrenuti u svoju korist. Ovo je priča o meni, vrlo duboka i osobna. Svaki moj zapis je u konačnici vrlo dubok i osoban. Nerijetko je zapakiran u neku površnu zanimljivost, anegdotu ili budalaštinu koja mi je toliko zabavna da vam ju moram ispričati. Ali, ako se zagledate dublje, vidjet ćete koliko autobiografskih momenata ima u svakom mom tekstu. I samu me zaprepastila nedavno ta spoznaja.

O čemu god pisala – uvijek na kraju o sebi pišem.

Priča o kolaču počinje jednog suludog popodneva. Kao da mi nije bilo dosta tri sata vrtlarenja i prekopavanja po posudama, onako smorena, nemirnih ruku odlučim stvoriti kolač.

Uvjerena da vladam situacijom, samozadovoljno pripremim 6 jaja, odvojim žutanjke od bjelanjaka, pola praška za pecivo, 100 gr šećera i 120 gr brižno odabrane čokse. Jajca treba razdvojiti jer se miksaju odvojeno, svatko sa svojim dodacima. Kako se trudim smanjiti broj upotrebljenih posuda za vrijeme kuhanja, jer nakon što ja bacim bombu u kuhinju, istu posprema mužić, utrpala sam šećer ravno u žutanjke s praškom za pecivo. Čoksu stavljam topiti odmah, i dok ja sve umutim, ona je spremna.

Teško mi je riječima pojasniti, kakav osjećaj me obuzme kad navučem pregaču i zasučem rukave. Muž me zove izbezumljeni znanstvenik, dok ja osjećaj same sebe zapravo ni nemam. I to je ono što je najdivnije u svemu tome: to što meni bavljenje hranom postaje jedna vrsta, hm, pa rekla bih molitve. Ili meditacije. Ili nazovite to kako god vam blisko. Potpuno predana trenutku, misli o bilo čemu gurnutih u stranu, svim vezama spojena s ostatkom svemira, a opet tako izolirana u svojoj biti, ne čujem glazbu, ne sudjelujem u vanjskom svijetu, nisam svjesna ni da me netko doziva.

U takvim trenucima nemam osjećaj da živim život, već da život živi mene.

Apstraktno je, znam,  i što god da dodatno kažem o tome, riskiram da me proglasite pomaknutom. No, s obzirom na ishode ovakvih epizoda, to možda i ne bi bio posve pogrešan zaključak. Jer kako drugačije objasniti kreacije koje stvorim, a da gotovo nisam ni svjesna što radim, kuhanje bez i jednog recepta, a koje svaki put iznjedri malo umjetničko djelo. Ne, moje kulinarije nisu umjetnine po svom izgledu na tanjuru ili egzotici od sastojaka u njima. One su vrhunac jednog zanosa, dio kojeg se uvijek prenosi na onog tko to jelo kuša.

Ja ponekad doista osjećam da ljudi koje hranim, konzumiraju čistu esenciju mene. I zato taj proces toliko volim.

Kad sam bila posve sigurna da su svi sastojci na broju, smiksala sam žutanjke i sve što sam im dodala (šećer i prašak). Miksajući, učinilo mi se da nešto nije u redu. Jaja su se previše zapjenila, posvijetlila i bila drugačija od onog kako pamtim da bi trebalo biti. Nisam se previše zamarala oko toga, dodala sam im otopljenu čoksu i u međuvremenu napravljeni snijeg od bjelanjaka. Sve nježno i brižno povezala i rekla: peci se! Nakon 5 minuta, kad je stvar počela izlaziti iz uobičajenog kalupa u kojem se pekla svaki put do sad, shvatila sam da žutanjke nije trebalo tući sa šećerom već bjelanjke i da su se moje sumnje oko previše zapjenjene smjese pokazale opravdanima. Stvar je nekako preživjela temperaturu od 170 i dvadesetak minuta pečenja, a onda je uz malu asistenciju sa strane vraćena u okvire kalupa na hlađenje.

Ponekad, čarobirajući tako po kuhinji, ulovim munjevitu spoznaju toga, da proces koji se odvija preda mnom ima neki svoj smisao na koji ja (očito) ne utječem. Kao da se predamnom odvije neki film (crtić?), a ja sam sama sebi publika. Gledam biskvit koji ne izgleda onako kako bi trebao izgledati. Ali živ je, postoji, tu je. Hoću li ga prihvatiti i iskoristiti kad mi je već dan ili baciti? Šta ima veze što je malo deblji nego sam ja zamislila da će biti? Tako se dogodilo. “Tu sam”, kaže on, “stvorila si me takvog kakav sam, prihvati me”. I ja ga prihvatim. Da. Naravno da ga prihvatim.

Priča postaje tekuća, onog trenutka kad otvorim frižider kako bi kolač napunila marmeladom koja po nekom sjećanju ide na biskvit prije sloja šlaga. Međutim, moje uvjerenje kako je to teglica puna marmelade od višanja se pokazalo pogrešnim, jer sam u rukama držala ni manje ni više nego 750 ml kompota. I šta da radim s tobom, nesrećo? Ok, imam kompot, imam višnje, imam potencijalno neuspjeli šlag koji tek trebam napraviti. Ništa. Sjetim se ja, da sam nedavno naučila raditi domaćo puding. Pa kažem: ok, ako je tamo bilo mlijeko, tu će biti voda, sve ostalo isto. I bi tako. Pobacala sam višnje na biskvit koji se natopio njihovim sokom, a od tekućine sam ukuhala žele, po receptu za domaći puding.

I pustila sam im da se sljube. Sljubili su se tako meko i tako predano, da je izgledalo kao da su rađeni jedno za drugo. Da je oduvijek bilo zamišljeno da baš tako bude. Cijela zgrada je mirisala na ljubav.

A ja? Ja sam naučila svoju lekciju. Da sam od svega odustala onda kad sam vidjela da stvari idu u smjeru koji nisam htjela, izgubila bi priliku stvoriti kolač čiji se okus ne zaboravlja. Da sam dozvolila da me vlastita samokritičnost zarobi i da nesavršenost nisam prihvatila kao samo drugačiju mogućnost, nego ju u startu proglasila manom, izgubila bi priliku naučiti važnu lekciju o neuspjesima: Onda kad izgleda da izmiče kontroli, u pravu si. Pusti uzde i dozvoli životu da se desi.

Ovaj kolač ima puno pogrešnosti i samo jednu ispravnost: savršen je.

IMG_20140421_205058

Uskrs

Pasti do dna, pa se izdići.

Odbaciti pogrešnosti, kao što zmija odbacuje dotrajalu košuljicu.

Biti gurnut do ruba i naučiti letjeti.

Prvi put vidjeti nešto što gledam cijeli život.

Podržavati život.

Poklanjati život.

Transformirati život.

Eto. To je Uskrs meni.

Sretan vam!

odidoma_uskrs (5)

odidoma_uskrs (4)

odidoma_uskrs (6)

odidoma_uskrs (8)

odidoma_uskrs

odidoma_uskrs (3)

odidoma_uskrs (2)

odidoma_uskrs (1)

Pet najdražih deserata

Tko o čemu, ja o slatkišima.
Ovaj put stvarno nisam odgovorna :), samo se odazivam zabavnom pozivu, koji sam dobila od kolegice blogerice, Tamare, autorice Ave dulcis bloga.

Kad su deserti/slatkiši u pitanju, vidjet ćete da ja nisam kompliciran čovjek. Bitno da je čokoladno. Pa bila to i čokolada sama.

1. PALAČINKE

Najnezahvalniji kolač koji postoji, jer je muka živa dok se peku, a tako se brzo pojedu. Meni je ipak na prvom mjestu. S Nutelom, razumije se.
Palačinke su nešto kao dobar prijatelj. Znaš da na njega uvijek možeš računati.

od_ideje_do_materije_palacinke2

2. FRANCUSKI ČOKOLADNI KOLAČ

Kao što svaka žena mora u ormaru imati jednu malu crnu haljinu, tako i svako nepce mora imati iskustvo uživanja u ovoj divoti.
Nešto kao brownie. A opet nije. Jako čokoladno. A opet ne prezasitno.
Tek sad vidim da nikad nisam napisala recept. Ili hvalospjev o ovoj divoti. Kakav propust!

odidoma_reload9

3. DOMAĆI SLADOLED

Kao i većina mojih kulinarskih uspjeha, i ovaj se dogodio u trenutku očaja. To su uglavnom kasni sati ili vikend popodneva kad zaključim da doma nema ničeg pametnog za osladiti brk pa idem nešto miksati sama. Recept je najjednostavniji mogući, a doživljaj neponovljiv. Ako ste kao i ja skloni igranju, kombinirajte kvalitetnu čokoladu i cvjetiće lavande i onesvjestite se od sreće!

odidoma_sladoled_lavanda

4. IMPROVIZACIJE

Kao što naslov kaže, ovdje spadaju svi eksperimenti. Zašto ih volim? Zato što i ako ne ispa’ne kako je trebalo, mogu se vaditi na pjesničke slobode i reći da je to moj umjetničko kulinarski izričaj.
Đumbus na slici = đumbus u duši. Pavlovu morate voljeti, čak i ako nije geometrijski ispravna.

IMG_20130601_155343

Kao i petominutni kolač iz mikrovalne.

od_ideje_do_materije_comfort_cake4

5. DOMAĆI PUDING

Zadnji, ali ne i najmanje drag, štoviše, vrlo drag, ako ćemo o dragosti. Jedno od nedavnih otkrića, predivnoća koja je isto tako gotovo uvijek dostupna i ni malo komplicirana za napraviti.
Pravi PMS-ovski desert: trebam te sad, odmah i cijelog. I bi tako. Recept potražite kod moje drage Milice, od koje sam maznula i fotku. Vlastite jednostavno nisam stigla napraviti, jer puding ode prije nego dođe.

2515-cokoladni-puding2

Šteta što ih je samo pet. Imam ih bar još toliko u mislima.

Mene zanima top lista slijedećih blogerica:

Milica – http://www.natanjiru.com
Goga – http://www.kuhinjskeprice.com/
Jubistacha – http://jubistacha.blogspot.com/
Maje Zmaje – http://majezmaje.blogspot.com/
Lalica – http://www.hlebilale.com/

Juha od kukuruza

odidoma_juha_od_kukuruza

Moj problem, (uvjetno rečeno problem), je što su stvari koje radim ad hoc, neusporedivo bolje od onih koje radim po planu, ili kad je hrana u pitanju – po receptu. Međutim, kad mađijam tako s onim što mi frižider ispljune, neplanski, onda niti ne zapisujem što sam i kako koristila. Ergo, teško to ponovim.

Nakon što se ova juhica skuhala, bila sam toliko oduševljena okusom i teksturom, da sam prije nego sam ju servirala brže bolje nažvrljala recept na komadić papira da ga ne zaboravim. A onda ulov bar koje fotke, prije nego sve nestane, kad već u nevjerici da će išta biti od toga, nisam fotkala sam proces.

Da budem do kraja iskrena, ova preodlična juha od kukuruza trebala je biti umak. Tj. prilog mesu i krumpiru. Nešto za sa strane. Nešto sporedno i nevažno. Nešto da ostane za sutra, za na tjesteninu.

Negdje na polovici puta odlučila je da neće biti nešto beznačajno i usputno, nego da će postati kraljica stola i da će se o njoj pisati. Tako je i bilo.

JUHA OD KUKURUZA

220 gr smrznutog kukuruza
1 žlica maslaca1 manji luk
1 latica češnjaka
2 dcl vrhnja za kuhanje
1 dcl mlijeka
žličica brašna (ili štapni mikser)
sol i papar po želji
1 manji peperoncino
vrh noža curry
prstohvati sjemenki korijandera

odidoma_juha_od_kukuruza1

1. Na maslacu prodinstati luk dok ne uvene
2. Dodati ribani (protisnuti) češnjak i odmah (ne čekati da se preprži)
3. Dodati kukuruz i podliti s malo vode, tek toliko da se ne hvata za posudu
4. Kad je kukuruz mekan dodati vrhnje za kuhanje, začine i prokuhati, dodajući vodu do željene teksture
5. Ugustiti žličicom brašna ili tako da štapnim mikserom usitnite dio smjese (ja sam odabrala mikser, i to sam radila u posebnoj uskoj visokoj posudi)
6. Vratiti u lonac i razrjediti mlijekom, na laganoj vatri do željene gustoće

Začinite prženim sjemenkama i ako volite na dno zdjelice stavite listić sira koji će se otopiti i dati zanimljivu teksturu.

Dolina Slapnice – Poruka šume

odidoma_dolina_slapnice (3)

Više od petka volim neradni petak. Slobodan dan samo zato jer je ćeif. Prošli petak je bio prvi dan proljeća, a mi smo ga proglasili praznikom za dušu i odlučili otići u šumu. Šuma je najljepša kad je pusta. Onda priča, šapuće tiho onima koji žele slušati. U šumi se uči, u šumi se odrasta.

odidoma_dolina_slapnice (9)

Krenuli smo put Žumberka, na izletište koje zovu Dolina Slapnice.

Koliko sam daleko zaglibila u ono što smo navikli zvati životom, a u stvari nije ništa drugo nego robija uma, postalo je sasvim jasno kad smo se na pola puta počeli gubiti. Bez obzira što je bio neradni dan, što nisam imala obaveze koje koče i koje moraju biti odrađene, ja se nisam mogla opustiti. Vozili smo se selima blizu granice sa Slovenijom, svako malo zastajkivali i pitali za put (ne, nema označenih putokaza!), pa konzultirali kartu, pa slušali intuiciju, a ja sam histerizirala, želeći što prije doći na odredište. Toliko sam se unervozila da me muž par puta morao podsjetiti na to da je petak, da je neradni dan, da je sred podneva i da nismo izgubljeni. A i da jesmo, pronaći ćemo se. Nismo na Marsu.

odidoma_dolina_slapnice (6)

Pa me živcirala neoznačena cesta, pa grbavi makadam na koji smo zašli, pa prašina kamenoloma, pa nepoznati kraj. Odlučili smo ostaviti auto i nastaviti pješke. Pa kud nas put odvede.

odidoma_dolina_slapnice (12)

Nemati cilja i odredišta, čovjeku, koji je u jurišu na ciljeve koji mu postavljaju drugi, izgubio sposobnost prepuštanja, izgleda kao prazna pustopoljina vojniku u jeku rata. Taj stane ukočen, ni da dahne, ni da rukom mahne, u strahu od praznine.

Tako i ja.

- Kako to misilš ne znamo kamo idemo? Ako ne znamo kamo idemo, di ćemo zapravo doći?
- A ne znam, negdje ćemo doći. Opusti se. Probaj uživati u šetnji.

odidoma_dolina_slapnice (11)
Pa me ulovi glad. Pa bi desno, pa bi lijevo. Pa fotkam ovo, fotkam ono. Pa bi piškila. Pa sam žedna, pa je sunce prejako, pa nema hlada, pa je kasno, pa hodamo već satima.

odidoma_dolina_slapnice (8)

Istina je da kroz dolinu ide staza duga kojih 35 kilometara (nije provjereno!)  i da pješaku baš i nije ostvarivo prehodati ju od do u jednom danu. Nije niti potrebno. To je staza na koju dođeš i postojiš. Sjediš uz rijeku, brćkaš stopala, gledaš oko sebe, slušaš ptice, muža koji nešto klepće ili tišinu. Nema cilja, nema moranja, nema ničega.

odidoma_dolina_slapnice (4)

I to je ono što plaši, na što se treba naučiti, čemu se treba vratiti: osjećaju da je život prazno platno, a mi šaramo.

odidoma_dolina_slapnice

Idete li kad u šumu? Koliko često? Što radite? Hodate od točke A do točke B? A što kad dođete na odredište? Okrenete se i vraćate nazad? A što kad ne znate koje je odredište? Uživate li u hodu ili se brinete kud će vas staza dovesti? Možete li se prepustiti neznanju i uživati u otkrivanju? Ili morate sve imati zacrtano, isplanirano, poznato, provjereno? Strepite li da ćete se izgubiti? Da će vas uhvatiti mrak?

odidoma_dolina_slapnice (7)

Ili ste puni povjerenja u sebe, svoje sposobnosti snalaženja u nepoznatim situacijama i šumu koja vas prima u svoj zagrljaj?

odidoma_dolina_slapnice (1)

Jer, znate, šuma je kao život. Nepredvidiva, izborana stazama koje ne znamo kamo vode, preprekama koje moramo preskakati ili zaobilaziti, životinjama koje moramo razumjeti i poštovati, mijenama s kojima se moramo uskladiti.

Bivanje u nepoznatoj šumi uči nas prepuštanju i povjerenju. Prepustiti se ne znači sjesti na kamen i čekati da dođu zli vuci i rastrgaju nas, jer je tako namjenila sudbina.

odidoma_dolina_slapnice (10)

Prepustiti se znači hodati, posrtati i padati pa se dizati, povremeno puzati, naćuliti uši pa slušati, gledati, slijediti, odmarati, poštovati, a prije svega ustrajati.

odidoma_dolina_slapnice (14)

Hodnik

Kao netko tko je polovicu svog života proveo u podstanarskim stanovima, razvila sam posebnu ljubav prema stanu u kojem danas živimo. Nije to samo ljubav, to je neki osjećaj dubokog poštovanja prema toj kockici zidova i podova, koja nas svaki dan iznova prima u svoj zagrljaj.

To nije samo prostor. To su kulise naših suza, smijeha, zagrljaja, naših druženja, cjelonoćnih razgovora, dijeljenih strahova, zrcaljenih smjehova, sitih trbuha i udobno izvaljenih guza.

Znam da dom nije mjesto, nego osjećaj. I znam da bi jednako naše domaće bilo i nasred livade s krovićem od slame. Ali ovaj sadašnji birali smo mi i odlučili da se baš u njemu ušuškamo. I zato je bitan. Jer je prvi, jer je naš, jer je odraz neke nove samostalnosti, odraslosti i jedne posebne vrste zajedništva.

hodnik1

Jako puno pažnje pridajem upravo uređenju tog gnijezda i stvaranju osjećaja stopljenosti. I za to je potrebno vrijeme. Vrijeme da od prazne posude nastane nešto prepoznatljivo. Nešto što bi ljudima koji nas posjete već s vrata reklo tko unutra živi. Koliko je to dobro ili ne, u smislu da se ne treba vezivati za stvari i mjesta, ne znam. Znam samo kakav me osjećaj obuzeo kad smo se useljavali i kad sam nakon radnog dana došla kući, i ugledala završenu, djevičanski bijelu, čistu, novu novcatu, tek namontiranu kuhinju. Mužić i danas, bez obzira što sam već puno puta opsovala neke njene elemente, sa sjetom prepričava tu scenu.

Stajala sam na prolazu između dnevne sobe i kuhinje, suznih očiju i slavodobitno rekla: ovo je prvi put u životu da imam nešto što je samo moje.

Doista, smucanje po podstanarskim stanovima nosi sa sobom jednu dozu prostitucije. Kad se danas, nakon što se probudim na madracu koji prije mene nije nitko ugnjavio, sjetim tih vremena, obzume me  jeza, a potom preplavi zahvalnost.

Zato je ta rupa, u kojoj se gnijezdimo, toliko važna. Jer je netaknuta, samo naša, spremna na oblikovanje, kao tek nabujalo tijesto.

I zato njeno oblikovanje traje tako dugo. Svakom detalju dajem pažnju, s ljubavlju ga biram, da se uklopi u već postojeće elemente, da potpuno odgovara našoj osobnosti i navikama, da bude odraz nas. Stan je godinama zjapio na pola prazan (a neke prostorije će zijevati i dalje!) jer nisam našla ništa dovoljno dobro da u njih smjestim. Pa smo tako godinama bili bez poštene rasvjete, radije nego da na moj velebni plafon okačim bilo šta. Kupaonica je dan danas bez ormarića, a jedna od soba ima elemente šoka. Šok soba. Od milja.

I hodnik je do nedavno bio tek praznina koju se prečesto popunjavalo glupostima bez reda i smisla. A da ne spominjem osjećaj ulaska u zrakoprazni prostor, u kojem ni ja ni gosti nismo znali kud da odložimo torbu, šalove, jakne, sto vrećica i ostalo.

hodnik2

Hodnici su nepravedno zapostavljeni. Ne samo da je takav bio moj, viđam to i drugdje. A hodnik je zapravo jako bitan.

Hodnik je domu, nešto kao čistilište duši. Ostavljamo vanjski svijet za sobom, skidamo cipele, jakne, odlažemo terete i ulazimo u jedan novi svijet.

Zato mu treba dati pažnju, poštovanje i smisao. I ormarić, klupicu i vješalicu. I poruku dobrodošlice.

Konačno sve imamo. Osim vješalice. Njeno vrijeme još nije došlo :).

1. Ormarić je Ikea Expedit element s četiri rupe, u kojima su Branas košare.

2. Na ormariću su 2 Ikea Ribba okvira za slike, crni i bijeli, a natpisi unutra su moja izmišljenica. Ništa neću stavljati na zid, jer sam sigurna da ću danas-sutra smisliti novu ulogu tim okvirima.

3. Zid sam obojala u boju za ploče. Mužić je bio ushićen što će biti prozvan da odgovara :D. Ne što je boja po kojoj se može pisati, sviđa mi se završni sloj te boje. Nekako je gumast i brašnast istovremeno. Za razliku od drugih boja. I naravno – periv, što nije zanemariva stavka. Možda jednom cijeli stan obojam u perivu boju, s obzirom da živimo sa zečevima.

4. Štapići i bočica su isto moji, sviđa mi se kad me na ulazu u neki prostor preplavi miris po kojem ga pamtim. Pisala sam već ranije o izradi mirisa za prostor u ovom obliku, a i općenito o mirisnoj animaciji prostora. Bitno je, ne možete reći da nije :). Jel se vama sviđa kad ulaskom u nečiji stan možete točno nabrojati sastojke variva koje se kuhalo?

hodnik3

Kako rekoh, fali vješalica. Viziju imam, samo ju trebam materijalizirati. Sigurna sam da će mužić i oko nje biti ushićen, s obzitom da će uključivati uže. U kombinaciji sa školskom pločom, eto prilike da zaigramo vješala u prirodnoj veličini.

hodnik4

Inicijativa

Ovaj post nastaje otprilike mjesec dana (što uopće nije u skladu s njegovim naslovom). Rečenica po rečenica. Nije da sam lijena (za raditi nešto u čemu uživam, kao na primjer jesti, nikad neću biti dovoljno lijena!) već živim na sve 4 strane svijeta istovremeno. Osim toga, proljeće mi je ušlo v dupe, pa me više nema nego ima doma. A i kad me ima, nisam sama. I ne zujim, nego radim nešto korisno :D. No dosta isprika.

Htjela sam vam pokazati i ukazati na dvije pametne stvari koje sam nedavno otkrila, a zajednički nazivnik im je riječ inicijativa.

Veliki sam ljubitelj svega što je društveno korisno, poticajno, podržavajuće, ohrabrujuće, motivirajuće, i sve nešto na oće, će. Ako ste do sad pratili moj blog, onda ste se sigurno sreli s mojom manijom ostavljanja podržavajućih  poruka u ženskim svlačionama. Kad mi netko spomene riječ inicijativa, uvijek se sjetim svog osjećaja u trbuhu kad sam pomislila kako bi bilo super tu ideju sprovesti u djelo.

Isto to osjetim kad vidim da netko drugi pokreće ili podržava nešto dobro i plemenito i u pravilu, ako nije nemoralno ili protuzakonito ili baš jako kalorično – pridružim se.

1. KAKO POMOĆI PČELAMA

Jedna od inicijativa koje su me dirnule je Kako pomoći pčelama, za koju sam saznala na blogu Kuhinjske priče. Dakle, prenosim važan, najvažniji dio:

“Pcele postoje na zemlji od vremena dinosaurusa kao najrazvijenije, najsavrsenije i najorganizovanije drustvo insekata, ali broj pcela je u opadanju sirom svijeta kako zbog bolesti pcela tako i zbog pesticida, zagadjenja prirode i klimatskih promjena. Ova savrsena mala stvorenja koja vrijedno i marljivo rade veliki dio godine, oprasuju i osiguravaju opstanak biljnog svijeta i opskrbljuju nas ljekovitim kapima meda zasluzile su sve osim nebrige i nepaznje covjeka.”

Goga takodjer navodi i nekoliko konkretnih stvari koje već danas možemo napraviti, kao što je sadnja cvijeća koje cvate u različito doba godine, kako bi se izbjegla suša, te sadnju točno određenih biljnih vrsta za koje se zna da pčele vole: ljeska, lavanda i različiti začini. E pa drage pčele, da vas obradujem: u našem vrtu već od ovog ljeta možete se gostiti bosiljkom, timijanom, origanom (primjetila sam da moj origano osobito vole bumbari!), lavandom, a potrudit ću se pribaviti i nešto konkretnog cvijeća.

Više informacija i načina za pomoći pčelama možete naći i ovdje.

inicijativa_pomoci_pcelama

2. IZAZOV STO SRETNIH DANA – 100 HAPPY DAYS

Na ovo me nagovorila blogerica Maybe’s new start, koju ovim putem pozdravljam i molim da više ne objavljuje zabavne postove, jer se ja uvijek nakačim na nešto takvo i onda ne smijem odustati kako bi pokazala da sam neki karakter :). Izazov #100happydays gađa one ljude koji navodno nemaju vremena za sreću i tjera ih da svaki dan zabilježe jedan svoj sretni trenutak.

Ja svoje sretne momente objavljujem na Facebook stranici, a da me nije trebalo puno nagovarati na ovo, govori i moj ne tako davni post, u kojem je jedna sasvim osobna inicijativa na ovu temu, nastala sasvim spontano.

I za kraj, u prilog mojih #100happydays, evo i fotka koja govori o tome da i odrastao čovjek može biti djetinjast.

Naslov fotke je: Koliko čokoladica je potrebno pojesti da bi se popunio cijeli album?

zivotinjsko_carstvo