Pisanje je sredstvo za borbu protiv šutnje. Carlos Fuentes

Pečeni patliđan

Još pamtim njen izraz lica kad je prvi put kušala sendvič s pečenim patliđanom na prepečenom kruhu. Ne mogu vam to prepričati. Trebali ste biti s nama taj dan.

Pečeni patliđan, utopljen u maslinovom ulju pa zaljućen češnjakom i osvježen peršinom, koji se još k tome danima dobro drži u frižideru, je ideja koju mi je sestra podvalila davnih godina, a ja sam ju nekako nevoljko čuvala u mislima i tek sad shvatila njenu vrijednost.

Nova generacija sendviča se rodila onda kad sam prestala jesti procesiranu hranu i pitala se: A šta ću sad stavljati na kruh?

Patliđan ogulite, izrežite na kolutove od cca 5 mm, poredajte po tanjuru/pladnjiću i posolite. Pustite tako dok se ne orosi i pusti tekućinu. Onda ga dobro obrišite u papirnate ručnike. Na ovaj način patliđan gubi gorčinu i ovo je jako važan korak!

Tako posušeni prepecite na malo ulja/gheeja s obje strane, najbolje na gril tavi. Vrućeg slažite u staklenku koju na kraju zalijete maslinovim uljem i dodate sjeckani peršin i češnjak.

Onda ispecite domaći kruh, složite na njega šnitu-dvije ovog patliđana i zauvijek se pozdravite sa sendvičima koje ste do sad znali.

Fotkala: Ivana Benčić

GIBANJE IZNUTRA

Na spomen vježbanja, moja prva asocijacija su znojna tijela s utezima u rukama, stenjanje, zveket čelika na spravama za mučenje i zajapureni obrazi. Ne znam koliko okrutnosti je bilo potrebno da se ikad, u ime nekih tuđih ideala, dam podvrći takvim okrutnim tretmanima? Ali činjenica je da je trpaj-se-proteinima-mućkaj-šejkove-i-diži-diži-diži te usput trpi bol, bilo jedino što sam znala kad je u pitanju vježbanje.

U prethodnom članku iz serije BRINEM O SEBI sam spomenula jedan događaj koji je bio pravo otrježnjenje po pitanju toga čemu mi takvo samoubilačko vježbanje služi. Točno se sjećam te scene. Ja na podu, izvodim nešto kao pauk-trbušnjaci, dok mi muž sa strane drži štopericu. Fizička bol koju sam tad osjećala, pomiješana sa željom da pola mene nestane, otrijeznila me jednom za uvijek: a gdje je tu ljubav?

Trening sam završila taj čas, otuširala se i pospremila sve svoje vježbačke rekvizite duboko u špajzu. Nešto kao: ne želim vas vidjeti, ikad više! Tad sam obećala sama sebi, da više nikad nikome neću dozvoliti da me savjetuje kako da vježbam ili još gore da mi nameće standarde fizičkog izgleda kojima bi trebala težiti.

Jer, ruku na srce, ja nikada nisam vježbala zato jer mi se to sviđalo. Vježbala sam jer su me uvjerili da moram.

U mjesecima koji slijede vježbala sam jedino svoju dušu. Čitala duboke knjige. Radila na sebi. Ali ne ono – sjediš i razmišljaš kako si sjeban – nego ozbiljno radila. Mijenjala stare navike, usvajala nove. Promatrala. Ubijala demone. Trgala pa opet sastavljala. Cijepala drva, da, toliko je ponekad bilo teško. I odradila. Odradila sam ja posljedično i još mnogo promjena na različitim poljima (jer one su, kad čovjek krene kopati u sebe, neizbježne) i samo sam se jednog jutra probudila i shvatila da više nisam ista. Ne izvana, nego iznutra.

Iako je ozbiljan rad na sebi, putovanje bez početka i bez kraja, za koji znam, razumijem i osjećam da nikad neće biti gotov, mogla bi reći da sam jedno poglavlje života zatvorila. I ne da sam novo otvorila, nego ga svjesno pišem. Cilj jednog takvog putovanja, ma koliko svi mi bili drugačiji, je svima isti: doći do Sebe i biti ok s čovjekom koji te gleda iz ogledala.

Kao otprilike kad za vožnje dugom cestom, negdje u ljetno predveče, uz otvoren prozor i Leonarda Cohena iz kazića, dok jednom rukom grlim volan, a drugom osjećam da sam gazda mjenjača, pogledam u retrovizor preko tih mrkih naočala (pomislivši kako mi samo fale kondori da zaokruže tu sliku užarene lopte što gasne za horizontom) i sama sebi kažem: Jebote koji sam ja frajer.

DIVLJI ZAPAD
(Otprilike ovako :D )

Moja nova unutarnja shema je pokrenula niz događaja koji su me jedan za drugim vraćali upravo tamo odakle sam najviše voljela bježati: u tijelo. Prvi od njih je bio sudjelovanje na plesnoj radionici o kojoj sam već pisala. Nemam dovoljno kvalitetnih riječi da vam opišem tu spoznaju koju sam dobila tamo, a koja me kasnije vodila i usmjeravala. To je nešto što treba probati da bi se razumjelo. Ali recimo ovako: Kad sam tijelu dala dopuštenje da ako želi bude tromo, teško, depresivno i nepokretno, a bez da ga za to kažnjavam, osuđujem ili ne volim, tj. Kad sam ga prihvatila bezuvjetno, ono je našlo načina da mi samo pokaže koje je njegovo prirodno stanje i da me odvede do pokreta i načina vježbanja koji su mu prirodni i potrebni kako bi ono bilo zdravo i sretno. Tijelo. Moje tijelo, a ne neki zamišljeni autoritet kojem je trebalo ugoditi.

Osjećaj same sebe, svog fizičkog postojanja, nije nešto što dolazi iz uma. To je ono duboko stanično znanje, stanje u kojem si sposoban čuti i razumjeti poruku svake stanice tvog organizma. I onda ju iz ljubavi prema sebi ideš ispuniti. Ako tijelo kaže gladan sam – daš hranu. Ako kaže umoran sam – staneš na loptu. Ako kažeš rastegni me – razapneš se na neki kotač pa zavrneš. Ako kaže imam viška energije – istrčiš ga.

Nakon što sam skoro doživjela srčani udar, plešući sat i pol s popriličnim viškom kilograma, shvatila sam da moje tijelo, ispod nekih skafandera koje je navuklo iz ko zna kakvih potreba, ima ogromnu snagu i želju da se šeće, trči, pliva, skače, pleše, pjeva, viče, grli. I da se isteže. Jako i daleko. Taj duboki, duboki zov na gibanje i mooving koji se osjeća unutra, a ne vidi izvana je sila koju nisam mogla ni smjela zaustaviti.

I ona me odvela do yoge.

Nastavlja se :)

BRINEM O SEBI II.DIO: MOJE TIJELO – UVOD U NOVI NAČIN RAZMIŠLJANJA

Istinu na vidjelo: ja sam obla žena. Točka. Nikad nisam bila drugačija, nikad niti neću biti drugačija. Nemam viljive ćoškove, krhke zglobove, ključne kosti po kojima se mogu sanjkati figurice iz Kinder jaja ni istaknute mišiće da na meni možete vježbati anatomiju. Ja sam mekana, topla, fino potkožena, imam mekani zagrljaj i isto takvu dušu.

Ovim uvodom htjela sam vas pozvati da poslušate moju priču o vježbanju i svim onim dramama koje je svaka žena barem jednom u životu proživjela, u želji da skine još pet, deset kila.

Zašto je moja priča drugačija? Zato jer njeno finale nije ništa drugačije od njenog početka. Ja sam i dalje obla žena, koja nema vidljive kosti ni istaknute mišiće na kojima možete vježbati anatomiju. Ono što čini razliku je da nakon skoro trideset i pet godina ja napokon ne radim PROTIV nego ZA sebe. Putovanje koje me do tog stadija dovelo uključuje rad na mnogo razina, i o njima neću ovaj put, a jedna od njih je svakako i moj odnos prema hrani i vježbanju, kao i općenito moj odnos prema tijelu. Mom fizičkom obliku. Fizičkoj pojavi. Prvi put u životu nemam potrebu biti drugačija. Biti nešto i netko tko nisam. Nemam potrebu raditi stvari koje su mi neprirodne. Slušam se. Poznajem se. Razumijem svoju prirodu, razumijem da su mi dane kako fizičke tako i karakterne osobine s kojima mogu svijetu dati najbolje od sebe. Ići protiv njih, za mene danas predstavlja oblik autodestrukcije, a to više ne mogu niti želim.

Od malih nogu slušam priče o tome da se trebam popraviti kako bi… nešto. Odrasla sam uz strogu kritičarku, koja nikad nije bila zadovoljna kako izgledam, kako se ponašam, kako se oblačim, što govorim, radim, s kim se družim. Uvijek neki ali, uvijek neka prisila da nešto mijenjam, da budem bolja, pa će mi onda život biti bolji i/ili drugačiji. Odrastala sam s tim uvjerenjem da nisam dovoljno dobra, lijepa, pametna, sposobna i ona su postala dio mene. Istim nasiljem kojem me izlagala moja vječno nezadovoljna mama (danas razumijem da je njeno nezadovoljstvo menom bilo samo odraz njenog nezadovoljstva samom sobom) nastavila sam tlačiti samu sebe.

Još samo da skinem 5 kila. Kad mi kosa naraste do ramena. Kad mi prođu bubuljice s lica. Kad se riješim PMS-a. Kad ovo. Kad ono. I šta tad? Otvorit će se nebo i zemlja, a ja ću ući u raj? U raj sam ušla onda kad sam odbacila uvjerenje da sam pogrešna i da je sve u i na meni pogrešno i prestala se terorizirati.

Dijete i vježbanja, pa vježbanja i dijete obilježile su moje dvadesete godine. Ako je bilo perioda kad se nisam bavila izgladnjivanjem i iscrpljivanjem, onda sam se grizla jer to ne činim. Probala sam svašta: od trčanja, bicikliranja, grupnih vježbanja u dvoranama, teretane, kupila sam Orbitrek i majstorirala HIIT-ove, naučila vježbati samo s težinom tijela, bila majstor burpeeja, climbersa i choppersa. Da ne pričam o plankovima koje sam radila na jednoj ruci. Majstor, kažem vam.

Opsesivna briga oko prehrane, manijakalno vježbanje, rad na sebi koji uključuje različite oblike mučenja samo su neki od načina na koje sam se kažnjavala, vjerujući da sam kriva. Kriva = pogrešna. Odličan način da nam naš hrvatski jezik olakša razumijevanje tog surovog koncepta krivnje.

Diplomirala sam slijedeće dijete: Fit for life, South beach, Čarobnu juhu, Montignaca. Znam staromodna sam. Danas postoje puno sofisticiraniji pristupi: LCHF, Deset posto i Čačkalica dijeta. Niste čuli za ovu zadnju? To vam je dijeta u kojoj kuhate samo variva koja onda jedete s čačkalicama.

Ja ne kažem da nije bilo perioda kad nisam bila vitka, ili barem znatno vitkija nego sam danas. Ono ključno što želim reći je da nikakva slika u ogledalu, nikakva brojka na vagi ili obujam koji je zadovoljavao umišljene kriterije savršenstva NISU bili dovoljni da me učine sretnom i zadovoljnom osobom. To je bio klik koji se dogodio za vrijeme jednog treninga i koji je promijenio moj pogled na sve to. Jednom za uvijek .

Kao kad sam za vrijeme jednog ručka, spontano dobila otrježnjenje o tome (s) kojim emocijama se hranim i što znači biti svjestan onoga što unosim u sebe, tako je i za vrijeme treninga u jednom kratkom djeliću sekunde do mog uma došlo objašnjenje ZAŠTO se debljam unatoč brižno isplaniranim treninzima, vojničkom režimu i pravilnoj sportskoj prehrani. Tada sam shvatila, da ljudsko tijelo posjeduje inteligenciju koja seže van nama shvatljivih predjela i da je reagiralo na jedini način kojim mi je mogao jasno reći što radim: ja sam samu sebe toliko iscrpljivala da se tijelo počelo braniti. 

Naše tijelo je u trenutku rođenja dobilo određene karakteristike protiv kojih se ne možemo, a niti ne smijemo boriti. To je bitka koja je u startu izgubljena. A ja sam činila upravo to: BORILA SE PROTIV SAME SEBE. Rat u kojem nema pobjednika, samo konstantne žrtve. Taj rat je bio red maltretiranja, red krivnje, red kažnjavanja. Trenutak u kojem sam napokon osvjestila da mene na vježbanje i brigu o sebi NE potiče ljubav prema sebi, već želja da se UNIŠTIM, bio je točka u kojoj se sve promijenilo.

Počela sam se slušati. Slušati svoj osjećaj gladi, potrebe svojeg tijela i ponašati se u skladu s njima. To je rezultiralo bacanjem vježbačkog plana i programa u smeće, ritualnim paljenjem svih dijeta i pravila prehrane koje su visile po mojoj kuhinji, pa čak i udaljavanjem od ljudi koji su i dalje ostali u tom fazonu. I naravno, dogodio se pravi mali kvantni skok u mojoj percepciji.

To je bio početak moje ljubavi prema samoj sebi.

Ovime ne želim reći da je paziti na svoje zdravlje pogrešno. Da je vježbanje pogrešno ili da je općenito tjelesni aspekt života manje bitan od emotivnog ili duhovnog. Samo želim istaknuti da sva pažnja koju si dajemo u određenim djelovima života mora doći iz osjećaja: BRINEM ZA SEBE JER SE VOLIM, JER MI JE STALO DA IMAM DOBRO ZDRAVLJE, JER MI JE STALO DA ME MOJE TIJELO SLUŽI U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, a ne iz osjećaja: vidi me kako izgledam, debela sam, ružna sam, mrzim svoj trbuh, imam debele noge, moj celulit je odvratan i treba ga spaliti.

Za vrijeme jedne šetnje po nasipu, jedan mudar čovjek rekao mi je ključnu rečenicu, koju tad nisam razumjela, a danas jako dobro znam ne samo da je istinita, nego i kakav unutarnji mehanizam je bio potreban da ju otkači i da se ona manifestira. Rekao je: TI ĆEŠ POČETI GUBITI KILOGRAME ONOG TRENUTKA KAD TI TO PRESTANE BITI CILJ. Samo OSJEĆAJ kojim nešto radimo je ono što čini razliku.

I upravo to se dogodilo. A o tome što je i kako doprinjelo tome, pisat ću u narednim tjednima. Do tada vas pozdravlja vaša obla i sretna žena :).

odidoma_brinem_o_sebi

Torta sretnih žena

Imate li ponekad momente kad dugo dugo razmišljate o nekom vicu i čekate da vam sine pa da se možete smijati s ostalima? Ili da gledate fotku i nije vam jasno zašto je zanimljiva svima osim vama?

Ja imam i to često. Vrlo sam slaba s kopčanjem viceva i igre asocijacija mi nikad nisu išle.

Šta sad, ne mogu biti najbolja u svemu :).

Uglavnom, jedna od situacija u kojima sam zijevala kao pelikan bez daha i pokušavala shvatiti o čemu se tu radi je bio kad je frendica na svoj FB zid stavila fotku kupina i malina u zdjeli uz popratni naslov Bunch of happy women. Stvar je u tome da je njen um toliko kompleksan, da sam ja instantno znala da ima nešto dublje u toj poruci, što sam morala dokučiti. Mislim da sam mozgala cijelo popodne, a onda sam, shvativši što je, završila u beznadežnom smijehu. Onom kad se istovremeno smiješ i plačeš i previjaš na podu od grčenja.

Torta sretnih žena

Za ovu divotu biti će vam potrebna: tamna čokolada ili čokolada za kuhanje, malo brašna, maslac, kristal šećer, 5 jaja i ekstrakt vanilije ili kakav liker.

Torta je totalna improvizacija i sa sastojcima se možete igrati u smislu količine, ovisno o tome što vam je trenutno dostupno. Pazite samo da žutanjke tučete odvojeno od bjelanjaka, da vam se jaja ne skuhaju kad ih dodate u otopljenu čokoladu, da ne pretjerate sa šećerom ovisno o tome kako ćete ju završiti i da snijeg dodate smjesi na kraju, miješajući velikim pokretima, da ostane što više zraka.

Čokoladu (cca 250 gr) otopite na pari zajedno s maslacem (cca 180 gr) i šećerom (cca 100 gr). Kad je sve otopljeno, dodajte vaniliju ili kakav liker (cca 1 žlica) i prohladite. Mikserom umutite žutanjke i malo brašna (žlica, dvije) pa spojite sa snijegom od bjelanjaka.

Vrijeme pečenja i temperaturu prilagodite pećnici. Ja sam pekla <20 min na 150 i bilo je taman. Smisao je da torta ostane vlažna, da se ne presuši. Hladite na sobnoj temperaturi, pa kad je ohlađena, pospite šećerom u prahu i gore nabacite neko sretno voće.

Ako niste u modu sretna žena, možete ju završiti s čime god: ganache, glazura od čokolade + arancini ili sjeckani pistaciji/bademi… Bilo što od čega vam srce brže zakuca.

A sad se pravim važna i pitam vas: zašto se torta zove Torta sretnih žena?

torta_sretnih_zena (1)

torta_sretnih_zena (2)

A samo smo krenule u šetnju…

odidoma_put
Nauči čovjek štošta u naizgled trivijalnim svakodnevnim situacijama. Šećem se jučer s frendicom po nasipu. Ovom našem, seoskom, ne onom fensi. Naš nasip je drugačiji. Nema gotovo nikoga. Dakle to nisu šetnje da se pokažeš, sretneš nekog, nego da budeš sam sa sobom. Ili sam u dvoje. Da dubiozno razgovaraš, ponireš, spoznaješ, otkrivaš, zbližavaš se. Osjećaš divljinu. Iznutra i izvana.

Mislim, logično je. Nemo’š biti pitom u divljini.

Hodamo mi tako… al zajeb je što kad jednom kreneš, moraš do kraja. Jer divlji nasip nema štengice po kojima moš pohopsat i sić na kavu. A-a. Mislim, moš sić. Al silaziš po brdu pa u još veću džunglu. I onda moš drugom stranom nazad. Al tek nakon šta se popneš po jednakoj strmopizdini po kojoj se spustio.

Dakle, hodamo mi tako i pitam ja da koji nam je cilj.
Čudi se ona i gleda me. Kažem znaš, ja ti volim imati neki smisao. Volim hodati u krug, imati neku cjelinu koju opisujem. Kreneš s jedne točke, obiđeš neki komad pa zaokružiš I vratiš se odakle si došao. Debilno mi je ić pravocrtno pa istim putem nazad.

Kaže, oke, tu ćemo onda sić pa se vraćamo drugom stranom.
Ček, ček. Kako misliš tu ćemo sić, nema štengica, gle kak je strmo, gotova sam, pašću.
Nećeš, gle.
I ode ona. Ko da nije ništa. A tolko je strmo da kad stojim gore, na rubu poželim samo sjesti na rit pa nek se kotrlja.

Ne mogu ja to.
Možeš, dođi. Gle, nikad ne hodaš okomito na padinu, jer ćeš na nos. Hodaš u stranu, tako da izgleda ko da I ne hodaš.
A? Hodaš, a ne hodaš?!
Daj ruku.
Oke.
Ne gledaj gore, ne gledaj dole, gledaj u ono što je ispred tebe taj čas. Si vidla? Već smo na dnu.

Pogledam gore, e kakvo sam brdo svladala. Majke mi, strmo je bilo. Vako!
Eto nas u džungli. Kaj stvarno moramo krčit ovu prašumu? Isuse…
Dok smo hodali džunglom, kukala sam da je džungla. Kad smo stigli pred točku penjanja na drugu stranu, kukala sam da bi ostala dolje. Samo da se ne penjati.

Oćeš moći?
Ne.
Oćeš ruku. Neću, jer ne mogu ni s rukom ni bez.
Živčanim.
Gle, jednostavno je. Hodaš tako da ne gledaš ni gore ni dole, ni lijevo ni desno. Hodaš malo u stranu. I gledaš samo ispred sebe. Samo idući korak. Pa idući. Pa idući… pa… Evo. Popela si se. Jel bilo teško?
Je.
Jesi mogla?
Nisam .

Moral of the story:

  • Dok stojiš I samo ledaš u njega, problem izgleda nepremostivo.
  • Suoči se sa strahom I kreni. Ne gledaj predaleko I ne osvrći se za sobom. Gledaj samo ravno ispred sebe.
  • Ideš samo jedan korak iza drugog. Ne grabi deset od jednom. Jedan. Po jedan. Po jedan…
  • Ponekad moraš raditi stvari koje nitko prije tebe nije. Krčiti nepoznate predjele. I to je dio tvog puta.

A samo smo krenule u šetnju…

Suživot s kunićima

Nije vam to samo romantika, meko krzno, šapice, maženje & all that jazz. Ima tu buđenja po noći, odlazaka veterinaru u subotu u jutro, hvatanja po dvorištu po oluji da ne pokisnu i prehlade se, smeća po svježe spremljenom zen stanu i štete nad jagodama i cvijećem u vrtu. Tri godine suživota prošle su za čas, a ja sam se od osobe koja se zaklinjala da ne bi mogla živjeti sa životinjama, pretvorila u nekog tko zna da bez njih ne želi. Ikad više.

IMG_20131229_230459

Naši kunići nisu osobito društvena bića. Imaju jedan drugog, pa nas doživljavaju samo kao ruku koja ih hrani i otvara vrata kroz koja odjure u vrt. I preko nas mrtvih bi prešli samo da se dočepaju svoje trave. I da, društveni su kad treba lupati na vrata od spavaće sobe, jer je nestalo sijena. Scena gdje moj čovjek & ja udobno zavaljeni u kauč, uz večernji čaj uživamo u filmu i krznu ljubimca – ne postoji.

IMG_20130913_154520

IMG_20130420_110927

Kako god, kad živiš dovoljno dugo uz nekog i s nekim i kad ta veza prestane biti odnos gazda – ljubimac i postane zajednica dva čovjeka i dva kunića, u kojoj nema hijerarhije, kunić, kao pripadnik jedne druge vrste nauči te stvarima koje možda nikad ne bi naučio bez tog iskustva. Zapravo, kunićke istine uvelike se mogu preslikati na ljudski život. Samo što ih mi, glava zabodenih u svoj svakodnevni pijesak, jednostavno ne vidimo.

  • U životu je važno poštovati sveti trio: hrana, zaklon i drug/družica. To je otprilike filozofija koju oni furaju. Tim redosljedom. Treba se osigurati da uvijek imaš dostupan izvor hrane. Zato im nos radi sto na sat. Osim kad spavaju. Jer prima signale iz okoline o tome što ima za pod zub. Ako nešto osobito dobro zamiriši, ustani se (čak i ako spavaš), zaleti na to, pojedi i vrati se. Zaklon je tvoje mjesto sigurnosti. Točka u koju se možeš vratiti kad krene generalna frka. Recimo susjedov mačor se popne na ogradu, krene iznenadni pljusak, zalaje pas u selu ili vidiš vel’ki avion koji podsjeća na orla. Ako nemaš zaklon, pa bio on i mišja rupa – ti si mrtav zec. Drug/družica je ona ličnost koja će uvijek rado s tebe pojesti buhe koje si pobrao u vrtu. Koja će te maziti i paziti kad se vratiš traumatiziran od veterinara. Koja će svojom ljubavlju zalizati tvoje rane. Čovječe, budi sit, nađi svoj krov nad glavom i dušu s kojom taj krov dijeliš. 
  • Kad si neodlučan – lutaj. Kunić je u stanju provesti cijelo popodne bauljajući u vrtu. Naš vrt ima 25 kvadrata. Pun je različitih trava, cvijeća, mirisa i okusa. Kunić je mali, dva i po kila. Kad tako mali kunić dođe u takav vrt, on se izbezumi. To je prokletstvo prevelikog broja mogućnosti. Da ima samo jednu ružu, jeo bi ružu. Ovako, ne može a da ne proba sve po malo. I to je u redu. Jer nakon što proba sve po malo, u jednom trenu, nalazi svoj mir u nekom zabačenom žbunu. U tom žbunu je kunićka sreća, tamo ostaje satima i uvijek mu se iznova vraća. Čovječe, živi, istražuj, lutaj, gledaj di miriši, di je tvoje, di ti je drago. Kad nađeš to, tamo ostani. U poslu, u ljubavi, u svemu. 
  • Sebeljublje. Mislim da nema narcisoidnije životinje od kunića. Taj je u stanju cijeli dan provesti uređujući svoje krzno. Nedajbože da padne malo kiše, pa mu šape budu mokre. Nema milosti, sve se treba osušiti, oprati, dotjerati. Dlaka sjajna, nokti čisti, uši čiste. Čovječe, brini o sebi, iz čiste ljubavi. 
  • Kunići su hedonisti. Ne biraju mjesto i vrijeme da si ugode. Ako je želja da se izvali na bok, napravit će to čak i preko zdjelice s hranom. Ako je želja da skače u zrak, skočit će makar iznad njega bio stolac. Trčanje – može. Spavanje – može. Kunić ne razmišlja je li vrijeme za jelo, spavanje, igranje, izležavanje, trčanje u krug. Vrijeme je onda kad je vrijeme. Čovječe, slušaj svoje impulse i ne potiskuj svoje potrebe. 
  • Znate li kako se kunići brane od neugode? Stresu se i odu dalje. Neće zapaliti cigaretu, prežderati se, kockati se i proćerdati život na zamjeranje, ljutnju i osudu. Doživio je sranje? Ok, skloni se na sigurno, strese se, počeška po uhu i ode dalje. Čovječe, ne nosi svoj stres sa sobom i u sebi. Stresi sa sebe sve što ti ne treba i kreni dalje.

IMG_20130921_193352

IMG_20140517_152029

IMG_20130803_135630

IMG_20121107_222329

Čovjek koji je otkrio vatru

To je bila jedna od najtežih stvari koje sam napravila u životu. Muzika je treštala, oko mene su se smijuljila polupoznata lica drugih plesača, a ja sam plovila na valovima nečeg što je naviralo iznutra, nosilo me na obale na kojima nikad nisam bila i razbijalo o njih.

Ne znam kako sam uopće dospjela tamo. Ja, žena koja misli da ima metlu u dupetu, koja sam zadnji put plesala negdje u ludim studentskim danima, ako izuzmemo sentiš stiskavac na vlastitom vjenčanju.

Frendica mi je poslala poziv. A ja silno volim pustoloviti s njom. Nisam znala što me čeka. Nisam previše razmišljala o svemu. Čak ni kad sam vidjela dvajst ljudi oko sebe. Čak ni kad je voditeljica najavila da ćemo plesati sat i pol. Na plus osamsto. Samo me stisnulo u trbuhu kad sam čula autentični pokret…, prepustiti se…, osjetiti tijelo…, pustiti ga da se giba kako je njemu prirodno... Ej, pa nisam digla dupe s kauča od lani, ako izostavimo povremene izlete u yogu. Kondicija je davno odustala od mene, pitala sam se kako li ću izgledati pred svim tim ljudima, nisam imala pojma što znači autentični pokret, niti kako li ćemo mi to plesati na temu ljeta. Isuse, radije bih sat i pol pričala o emocijama pred dvadeset nepoznatih ljudi nego komunicirala tijelom!!! U tom trenu jedan dio mene se odšuljao prema vratima, krajičkom oka sam ga ulovila u bijegu, stala mu na rep, isprašila ga po dupetu i ajmo nazad. Ne možeš sad otići, došli smo tu, odradit ćemo to.

Bilo mi je teško. Bilo je vraški teško đuskati na plus stopedese’ stupnjeva. Tijelu koje nosi veliki teret usput skupljan i koji ga pritišće. Mislila sam da će mi srce potrgati rebra, znojila sam se iznutra i izvana i promatrala otpor koji se javljao u različitim oblicima: pa me sramota, pa kako izgledam, pa šta će ljudi reći, pa jel sve to ima smisla, pa jel to meni trebalo, pa daj odi doma kaj ćeš tu, pa ovo, pa ono. Da ne bješe energije grupe i zaraznog veselja voditeljice, sćućurila bi se u neki ćošak i odcupkala svoje palcem desne noge. Ovako sam se, otporu unatoč, dogovorila s tim tijelom koje sam na kraju ipak priznala svojim, da ćemo zajedno proći kroz svaki trenutak, svaku bol, svaki otpor, svaki ushit i sve druge osjećaje koji su navirali.  A Bog zna, bilo ih je.

Ključan trenutak bio je onaj kad sam zažmirila i zaboravila na sve oko sebe. Ostali smo samo glazba, ritam mog uzlupalog srca i ja. Bilo je ranjivo, goluždravo, kao friško ošišani psić mi je stajala duša pred svim tim ljudima, ali nije me više bilo briga. Duboko unutra, valovi su stizali jedan za drugim i skidali sve one velove iza kojih sam se skrivala.

Izvana se možda činilo da se samo njišem, ali samo ja znam da je unutra bilo plemensko okupljanje svih djelova mene koje sam negdje putem svih ovih godina gubila. Onda smo sjeli, da se odmorimo, bubanj srca je odzvanjao, a ja sam prvi put u povijesti svog života osjetila poštovanje prema vlastitom tijelu.

Eto, tako mi je bilo na plesnoj radionici koju je jučer, u Apolon centru vodila Ivana Štulić. Preporučam. Svima. Bezuvjetno.

Buntovnik s razlogom

Prvi put sam čula da me netko nazvao buntovnikom prije više od dvadeset godina. Način na koji je to rečeno odavao je da se radi o nečem što se nikako ne bi smjelo: biti drugačiji, prkositi, htjeti svojim putem, čak štoviše inzistirati na njemu, krčiti staze kojima još nitko nije prošao, biti prvi, biti najglasniji, razviti bijela jedra na moru koje slovi kao neosvojivo i pokazati srednji prst svima koji stoje na obali i križaju se lijevom i desnom.

U svijetu koji je sazdan od čeličnih rešetki straha kojima se kroti nemirne duhove, onih što bi mogli viknuti da je car gol, naučila sam mirno sjediti, brojati šipke koje su me okruživale i dok stražari nisu gledali, polako sam kopala tunel za pobjeći. Polako se pretvorilo u mjesece, mjeseci u godine, godine u decenije.

Buntovnik je stasao u solidna mladića, kojem više nije trebao iskopani tunel. Sad ima snagu da razvali i rešetke i izbori se s cijelom četom stražara. Tunel neka ostane generacijama koje dolaze, kao prečac i pomoć onima kojima će biti potrebno. Da se ne osjećaju sami u svom bijegu iz prosječnosti, da znaju da je netko nekad isto bio utamničen i da izlaz postoji.

Sad kad je slobodan, prenosi poruku: ne bojte se vatre u svojim srcima, ni strasti u kostima, ni škrguta svojih zuba, ni snage svojih ramena, ni izdržljivosti svojih stopala. Krčite puteve, osvajajte brda, plovite neisplovljenim morima, mašite onima što se snebivaju na obalama, vijorite, za to ste stvoreni.

Biti buntovnik od pamtivijeka je pogrešno konotirano kao boriti se stalno i bezrazložno protiv nečeg. A ja… ja se baš nikad nisam borila protiv, nego samo i isključivo za – SEBE.

Neuspjeh ne postoji

Razmišljala sam dugo o dvije stvari: da li da uopće napišem ovaj post, i ako da, kako da ga nazovem.

Prvo je upitno zato jer ne znam kako da riječima prenesem što se to događa u meni za vrijeme ludovanja u kuhinji, a drugo zato jer ovo nije recept, priča o nekom jelu ili hvalisanje kako svaki kuršlus uspijem okrenuti u svoju korist. Ovo je priča o meni, vrlo duboka i osobna. Svaki moj zapis je u konačnici vrlo dubok i osoban. Nerijetko je zapakiran u neku površnu zanimljivost, anegdotu ili budalaštinu koja mi je toliko zabavna da vam ju moram ispričati. Ali, ako se zagledate dublje, vidjet ćete koliko autobiografskih momenata ima u svakom mom tekstu. I samu me zaprepastila nedavno ta spoznaja.

O čemu god pisala – uvijek na kraju o sebi pišem.

Priča o kolaču počinje jednog suludog popodneva. Kao da mi nije bilo dosta tri sata vrtlarenja i prekopavanja po posudama, onako smorena, nemirnih ruku odlučim stvoriti kolač.

Uvjerena da vladam situacijom, samozadovoljno pripremim 6 jaja, odvojim žutanjke od bjelanjaka, pola praška za pecivo, 100 gr šećera i 120 gr brižno odabrane čokse. Jajca treba razdvojiti jer se miksaju odvojeno, svatko sa svojim dodacima. Kako se trudim smanjiti broj upotrebljenih posuda za vrijeme kuhanja, jer nakon što ja bacim bombu u kuhinju, istu posprema mužić, utrpala sam šećer ravno u žutanjke s praškom za pecivo. Čoksu stavljam topiti odmah, i dok ja sve umutim, ona je spremna.

Teško mi je riječima pojasniti, kakav osjećaj me obuzme kad navučem pregaču i zasučem rukave. Muž me zove izbezumljeni znanstvenik, dok ja osjećaj same sebe zapravo ni nemam. I to je ono što je najdivnije u svemu tome: to što meni bavljenje hranom postaje jedna vrsta, hm, pa rekla bih molitve. Ili meditacije. Ili nazovite to kako god vam blisko. Potpuno predana trenutku, misli o bilo čemu gurnutih u stranu, svim vezama spojena s ostatkom svemira, a opet tako izolirana u svojoj biti, ne čujem glazbu, ne sudjelujem u vanjskom svijetu, nisam svjesna ni da me netko doziva.

U takvim trenucima nemam osjećaj da živim život, već da život živi mene.

Apstraktno je, znam,  i što god da dodatno kažem o tome, riskiram da me proglasite pomaknutom. No, s obzirom na ishode ovakvih epizoda, to možda i ne bi bio posve pogrešan zaključak. Jer kako drugačije objasniti kreacije koje stvorim, a da gotovo nisam ni svjesna što radim, kuhanje bez i jednog recepta, a koje svaki put iznjedri malo umjetničko djelo. Ne, moje kulinarije nisu umjetnine po svom izgledu na tanjuru ili egzotici od sastojaka u njima. One su vrhunac jednog zanosa, dio kojeg se uvijek prenosi na onog tko to jelo kuša.

Ja ponekad doista osjećam da ljudi koje hranim, konzumiraju čistu esenciju mene. I zato taj proces toliko volim.

Kad sam bila posve sigurna da su svi sastojci na broju, smiksala sam žutanjke i sve što sam im dodala (šećer i prašak). Miksajući, učinilo mi se da nešto nije u redu. Jaja su se previše zapjenila, posvijetlila i bila drugačija od onog kako pamtim da bi trebalo biti. Nisam se previše zamarala oko toga, dodala sam im otopljenu čoksu i u međuvremenu napravljeni snijeg od bjelanjaka. Sve nježno i brižno povezala i rekla: peci se! Nakon 5 minuta, kad je stvar počela izlaziti iz uobičajenog kalupa u kojem se pekla svaki put do sad, shvatila sam da žutanjke nije trebalo tući sa šećerom već bjelanjke i da su se moje sumnje oko previše zapjenjene smjese pokazale opravdanima. Stvar je nekako preživjela temperaturu od 170 i dvadesetak minuta pečenja, a onda je uz malu asistenciju sa strane vraćena u okvire kalupa na hlađenje.

Ponekad, čarobirajući tako po kuhinji, ulovim munjevitu spoznaju toga, da proces koji se odvija preda mnom ima neki svoj smisao na koji ja (očito) ne utječem. Kao da se predamnom odvije neki film (crtić?), a ja sam sama sebi publika. Gledam biskvit koji ne izgleda onako kako bi trebao izgledati. Ali živ je, postoji, tu je. Hoću li ga prihvatiti i iskoristiti kad mi je već dan ili baciti? Šta ima veze što je malo deblji nego sam ja zamislila da će biti? Tako se dogodilo. “Tu sam”, kaže on, “stvorila si me takvog kakav sam, prihvati me”. I ja ga prihvatim. Da. Naravno da ga prihvatim.

Priča postaje tekuća, onog trenutka kad otvorim frižider kako bi kolač napunila marmeladom koja po nekom sjećanju ide na biskvit prije sloja šlaga. Međutim, moje uvjerenje kako je to teglica puna marmelade od višanja se pokazalo pogrešnim, jer sam u rukama držala ni manje ni više nego 750 ml kompota. I šta da radim s tobom, nesrećo? Ok, imam kompot, imam višnje, imam potencijalno neuspjeli šlag koji tek trebam napraviti. Ništa. Sjetim se ja, da sam nedavno naučila raditi domaćo puding. Pa kažem: ok, ako je tamo bilo mlijeko, tu će biti voda, sve ostalo isto. I bi tako. Pobacala sam višnje na biskvit koji se natopio njihovim sokom, a od tekućine sam ukuhala žele, po receptu za domaći puding.

I pustila sam im da se sljube. Sljubili su se tako meko i tako predano, da je izgledalo kao da su rađeni jedno za drugo. Da je oduvijek bilo zamišljeno da baš tako bude. Cijela zgrada je mirisala na ljubav.

A ja? Ja sam naučila svoju lekciju. Da sam od svega odustala onda kad sam vidjela da stvari idu u smjeru koji nisam htjela, izgubila bi priliku stvoriti kolač čiji se okus ne zaboravlja. Da sam dozvolila da me vlastita samokritičnost zarobi i da nesavršenost nisam prihvatila kao samo drugačiju mogućnost, nego ju u startu proglasila manom, izgubila bi priliku naučiti važnu lekciju o neuspjesima: Onda kad izgleda da izmiče kontroli, u pravu si. Pusti uzde i dozvoli životu da se desi.

Ovaj kolač ima puno pogrešnosti i samo jednu ispravnost: savršen je.

IMG_20140421_205058

Uskrs

Pasti do dna, pa se izdići.

Odbaciti pogrešnosti, kao što zmija odbacuje dotrajalu košuljicu.

Biti gurnut do ruba i naučiti letjeti.

Prvi put vidjeti nešto što gledam cijeli život.

Podržavati život.

Poklanjati život.

Transformirati život.

Eto. To je Uskrs meni.

Sretan vam!

odidoma_uskrs (5)

odidoma_uskrs (4)

odidoma_uskrs (6)

odidoma_uskrs (8)

odidoma_uskrs

odidoma_uskrs (3)

odidoma_uskrs (2)

odidoma_uskrs (1)