Pisanje je sredstvo za borbu protiv šutnje. Carlos Fuentes

Uskrs

Pasti do dna, pa se izdići.

Odbaciti pogrešnosti, kao što zmija odbacuje dotrajalu košuljicu.

Biti gurnut do ruba i naučiti letjeti.

Prvi put vidjeti nešto što gledam cijeli život.

Podržavati život.

Poklanjati život.

Transformirati život.

Eto. To je Uskrs meni.

Sretan vam!

odidoma_uskrs (5)

odidoma_uskrs (4)

odidoma_uskrs (6)

odidoma_uskrs (8)

odidoma_uskrs

odidoma_uskrs (3)

odidoma_uskrs (2)

odidoma_uskrs (1)

Pet najdražih deserata

Tko o čemu, ja o slatkišima.
Ovaj put stvarno nisam odgovorna :) , samo se odazivam zabavnom pozivu, koji sam dobila od kolegice blogerice, Tamare, autorice Ave dulcis bloga.

Kad su deserti/slatkiši u pitanju, vidjet ćete da ja nisam kompliciran čovjek. Bitno da je čokoladno. Pa bila to i čokolada sama.

1. PALAČINKE

Najnezahvalniji kolač koji postoji, jer je muka živa dok se peku, a tako se brzo pojedu. Meni je ipak na prvom mjestu. S Nutelom, razumije se.
Palačinke su nešto kao dobar prijatelj. Znaš da na njega uvijek možeš računati.

od_ideje_do_materije_palacinke2

2. FRANCUSKI ČOKOLADNI KOLAČ

Kao što svaka žena mora u ormaru imati jednu malu crnu haljinu, tako i svako nepce mora imati iskustvo uživanja u ovoj divoti.
Nešto kao brownie. A opet nije. Jako čokoladno. A opet ne prezasitno.
Tek sad vidim da nikad nisam napisala recept. Ili hvalospjev o ovoj divoti. Kakav propust!

odidoma_reload9

3. DOMAĆI SLADOLED

Kao i većina mojih kulinarskih uspjeha, i ovaj se dogodio u trenutku očaja. To su uglavnom kasni sati ili vikend popodneva kad zaključim da doma nema ničeg pametnog za osladiti brk pa idem nešto miksati sama. Recept je najjednostavniji mogući, a doživljaj neponovljiv. Ako ste kao i ja skloni igranju, kombinirajte kvalitetnu čokoladu i cvjetiće lavande i onesvjestite se od sreće!

odidoma_sladoled_lavanda

4. IMPROVIZACIJE

Kao što naslov kaže, ovdje spadaju svi eksperimenti. Zašto ih volim? Zato što i ako ne ispa’ne kako je trebalo, mogu se vaditi na pjesničke slobode i reći da je to moj umjetničko kulinarski izričaj.
Đumbus na slici = đumbus u duši. Pavlovu morate voljeti, čak i ako nije geometrijski ispravna.

IMG_20130601_155343

Kao i petominutni kolač iz mikrovalne.

od_ideje_do_materije_comfort_cake4

5. DOMAĆI PUDING

Zadnji, ali ne i najmanje drag, štoviše, vrlo drag, ako ćemo o dragosti. Jedno od nedavnih otkrića, predivnoća koja je isto tako gotovo uvijek dostupna i ni malo komplicirana za napraviti.
Pravi PMS-ovski desert: trebam te sad, odmah i cijelog. I bi tako. Recept potražite kod moje drage Milice, od koje sam maznula i fotku. Vlastite jednostavno nisam stigla napraviti, jer puding ode prije nego dođe.

2515-cokoladni-puding2

Šteta što ih je samo pet. Imam ih bar još toliko u mislima.

Mene zanima top lista slijedećih blogerica:

Milica – http://www.natanjiru.com
Goga – http://www.kuhinjskeprice.com/
Jubistacha – http://jubistacha.blogspot.com/
Maje Zmaje – http://majezmaje.blogspot.com/
Lalica – http://www.hlebilale.com/

Juha od kukuruza

odidoma_juha_od_kukuruza

Moj problem, (uvjetno rečeno problem), je što su stvari koje radim ad hoc, neusporedivo bolje od onih koje radim po planu, ili kad je hrana u pitanju – po receptu. Međutim, kad mađijam tako s onim što mi frižider ispljune, neplanski, onda niti ne zapisujem što sam i kako koristila. Ergo, teško to ponovim.

Nakon što se ova juhica skuhala, bila sam toliko oduševljena okusom i teksturom, da sam prije nego sam ju servirala brže bolje nažvrljala recept na komadić papira da ga ne zaboravim. A onda ulov bar koje fotke, prije nego sve nestane, kad već u nevjerici da će išta biti od toga, nisam fotkala sam proces.

Da budem do kraja iskrena, ova preodlična juha od kukuruza trebala je biti umak. Tj. prilog mesu i krumpiru. Nešto za sa strane. Nešto sporedno i nevažno. Nešto da ostane za sutra, za na tjesteninu.

Negdje na polovici puta odlučila je da neće biti nešto beznačajno i usputno, nego da će postati kraljica stola i da će se o njoj pisati. Tako je i bilo.

JUHA OD KUKURUZA

220 gr smrznutog kukuruza
1 žlica maslaca1 manji luk
1 latica češnjaka
2 dcl vrhnja za kuhanje
1 dcl mlijeka
žličica brašna (ili štapni mikser)
sol i papar po želji
1 manji peperoncino
vrh noža curry
prstohvati sjemenki korijandera

odidoma_juha_od_kukuruza1

1. Na maslacu prodinstati luk dok ne uvene
2. Dodati ribani (protisnuti) češnjak i odmah (ne čekati da se preprži)
3. Dodati kukuruz i podliti s malo vode, tek toliko da se ne hvata za posudu
4. Kad je kukuruz mekan dodati vrhnje za kuhanje, začine i prokuhati, dodajući vodu do željene teksture
5. Ugustiti žličicom brašna ili tako da štapnim mikserom usitnite dio smjese (ja sam odabrala mikser, i to sam radila u posebnoj uskoj visokoj posudi)
6. Vratiti u lonac i razrjediti mlijekom, na laganoj vatri do željene gustoće

Začinite prženim sjemenkama i ako volite na dno zdjelice stavite listić sira koji će se otopiti i dati zanimljivu teksturu.

Dolina Slapnice – Poruka šume

odidoma_dolina_slapnice (3)

Više od petka volim neradni petak. Slobodan dan samo zato jer je ćeif. Prošli petak je bio prvi dan proljeća, a mi smo ga proglasili praznikom za dušu i odlučili otići u šumu. Šuma je najljepša kad je pusta. Onda priča, šapuće tiho onima koji žele slušati. U šumi se uči, u šumi se odrasta.

odidoma_dolina_slapnice (9)

Krenuli smo put Žumberka, na izletište koje zovu Dolina Slapnice.

Koliko sam daleko zaglibila u ono što smo navikli zvati životom, a u stvari nije ništa drugo nego robija uma, postalo je sasvim jasno kad smo se na pola puta počeli gubiti. Bez obzira što je bio neradni dan, što nisam imala obaveze koje koče i koje moraju biti odrađene, ja se nisam mogla opustiti. Vozili smo se selima blizu granice sa Slovenijom, svako malo zastajkivali i pitali za put (ne, nema označenih putokaza!), pa konzultirali kartu, pa slušali intuiciju, a ja sam histerizirala, želeći što prije doći na odredište. Toliko sam se unervozila da me muž par puta morao podsjetiti na to da je petak, da je neradni dan, da je sred podneva i da nismo izgubljeni. A i da jesmo, pronaći ćemo se. Nismo na Marsu.

odidoma_dolina_slapnice (6)

Pa me živcirala neoznačena cesta, pa grbavi makadam na koji smo zašli, pa prašina kamenoloma, pa nepoznati kraj. Odlučili smo ostaviti auto i nastaviti pješke. Pa kud nas put odvede.

odidoma_dolina_slapnice (12)

Nemati cilja i odredišta, čovjeku, koji je u jurišu na ciljeve koji mu postavljaju drugi, izgubio sposobnost prepuštanja, izgleda kao prazna pustopoljina vojniku u jeku rata. Taj stane ukočen, ni da dahne, ni da rukom mahne, u strahu od praznine.

Tako i ja.

- Kako to misilš ne znamo kamo idemo? Ako ne znamo kamo idemo, di ćemo zapravo doći?
- A ne znam, negdje ćemo doći. Opusti se. Probaj uživati u šetnji.

odidoma_dolina_slapnice (11)
Pa me ulovi glad. Pa bi desno, pa bi lijevo. Pa fotkam ovo, fotkam ono. Pa bi piškila. Pa sam žedna, pa je sunce prejako, pa nema hlada, pa je kasno, pa hodamo već satima.

odidoma_dolina_slapnice (8)

Istina je da kroz dolinu ide staza duga kojih 35 kilometara (nije provjereno!)  i da pješaku baš i nije ostvarivo prehodati ju od do u jednom danu. Nije niti potrebno. To je staza na koju dođeš i postojiš. Sjediš uz rijeku, brćkaš stopala, gledaš oko sebe, slušaš ptice, muža koji nešto klepće ili tišinu. Nema cilja, nema moranja, nema ničega.

odidoma_dolina_slapnice (4)

I to je ono što plaši, na što se treba naučiti, čemu se treba vratiti: osjećaju da je život prazno platno, a mi šaramo.

odidoma_dolina_slapnice

Idete li kad u šumu? Koliko često? Što radite? Hodate od točke A do točke B? A što kad dođete na odredište? Okrenete se i vraćate nazad? A što kad ne znate koje je odredište? Uživate li u hodu ili se brinete kud će vas staza dovesti? Možete li se prepustiti neznanju i uživati u otkrivanju? Ili morate sve imati zacrtano, isplanirano, poznato, provjereno? Strepite li da ćete se izgubiti? Da će vas uhvatiti mrak?

odidoma_dolina_slapnice (7)

Ili ste puni povjerenja u sebe, svoje sposobnosti snalaženja u nepoznatim situacijama i šumu koja vas prima u svoj zagrljaj?

odidoma_dolina_slapnice (1)

Jer, znate, šuma je kao život. Nepredvidiva, izborana stazama koje ne znamo kamo vode, preprekama koje moramo preskakati ili zaobilaziti, životinjama koje moramo razumjeti i poštovati, mijenama s kojima se moramo uskladiti.

Bivanje u nepoznatoj šumi uči nas prepuštanju i povjerenju. Prepustiti se ne znači sjesti na kamen i čekati da dođu zli vuci i rastrgaju nas, jer je tako namjenila sudbina.

odidoma_dolina_slapnice (10)

Prepustiti se znači hodati, posrtati i padati pa se dizati, povremeno puzati, naćuliti uši pa slušati, gledati, slijediti, odmarati, poštovati, a prije svega ustrajati.

odidoma_dolina_slapnice (14)

Hodnik

Kao netko tko je polovicu svog života proveo u podstanarskim stanovima, razvila sam posebnu ljubav prema stanu u kojem danas živimo. Nije to samo ljubav, to je neki osjećaj dubokog poštovanja prema toj kockici zidova i podova, koja nas svaki dan iznova prima u svoj zagrljaj.

To nije samo prostor. To su kulise naših suza, smijeha, zagrljaja, naših druženja, cjelonoćnih razgovora, dijeljenih strahova, zrcaljenih smjehova, sitih trbuha i udobno izvaljenih guza.

Znam da dom nije mjesto, nego osjećaj. I znam da bi jednako naše domaće bilo i nasred livade s krovićem od slame. Ali ovaj sadašnji birali smo mi i odlučili da se baš u njemu ušuškamo. I zato je bitan. Jer je prvi, jer je naš, jer je odraz neke nove samostalnosti, odraslosti i jedne posebne vrste zajedništva.

hodnik1

Jako puno pažnje pridajem upravo uređenju tog gnijezda i stvaranju osjećaja stopljenosti. I za to je potrebno vrijeme. Vrijeme da od prazne posude nastane nešto prepoznatljivo. Nešto što bi ljudima koji nas posjete već s vrata reklo tko unutra živi. Koliko je to dobro ili ne, u smislu da se ne treba vezivati za stvari i mjesta, ne znam. Znam samo kakav me osjećaj obuzeo kad smo se useljavali i kad sam nakon radnog dana došla kući, i ugledala završenu, djevičanski bijelu, čistu, novu novcatu, tek namontiranu kuhinju. Mužić i danas, bez obzira što sam već puno puta opsovala neke njene elemente, sa sjetom prepričava tu scenu.

Stajala sam na prolazu između dnevne sobe i kuhinje, suznih očiju i slavodobitno rekla: ovo je prvi put u životu da imam nešto što je samo moje.

Doista, smucanje po podstanarskim stanovima nosi sa sobom jednu dozu prostitucije. Kad se danas, nakon što se probudim na madracu koji prije mene nije nitko ugnjavio, sjetim tih vremena, obzume me  jeza, a potom preplavi zahvalnost.

Zato je ta rupa, u kojoj se gnijezdimo, toliko važna. Jer je netaknuta, samo naša, spremna na oblikovanje, kao tek nabujalo tijesto.

I zato njeno oblikovanje traje tako dugo. Svakom detalju dajem pažnju, s ljubavlju ga biram, da se uklopi u već postojeće elemente, da potpuno odgovara našoj osobnosti i navikama, da bude odraz nas. Stan je godinama zjapio na pola prazan (a neke prostorije će zijevati i dalje!) jer nisam našla ništa dovoljno dobro da u njih smjestim. Pa smo tako godinama bili bez poštene rasvjete, radije nego da na moj velebni plafon okačim bilo šta. Kupaonica je dan danas bez ormarića, a jedna od soba ima elemente šoka. Šok soba. Od milja.

I hodnik je do nedavno bio tek praznina koju se prečesto popunjavalo glupostima bez reda i smisla. A da ne spominjem osjećaj ulaska u zrakoprazni prostor, u kojem ni ja ni gosti nismo znali kud da odložimo torbu, šalove, jakne, sto vrećica i ostalo.

hodnik2

Hodnici su nepravedno zapostavljeni. Ne samo da je takav bio moj, viđam to i drugdje. A hodnik je zapravo jako bitan.

Hodnik je domu, nešto kao čistilište duši. Ostavljamo vanjski svijet za sobom, skidamo cipele, jakne, odlažemo terete i ulazimo u jedan novi svijet.

Zato mu treba dati pažnju, poštovanje i smisao. I ormarić, klupicu i vješalicu. I poruku dobrodošlice.

Konačno sve imamo. Osim vješalice. Njeno vrijeme još nije došlo :) .

1. Ormarić je Ikea Expedit element s četiri rupe, u kojima su Branas košare.

2. Na ormariću su 2 Ikea Ribba okvira za slike, crni i bijeli, a natpisi unutra su moja izmišljenica. Ništa neću stavljati na zid, jer sam sigurna da ću danas-sutra smisliti novu ulogu tim okvirima.

3. Zid sam obojala u boju za ploče. Mužić je bio ushićen što će biti prozvan da odgovara :D . Ne što je boja po kojoj se može pisati, sviđa mi se završni sloj te boje. Nekako je gumast i brašnast istovremeno. Za razliku od drugih boja. I naravno – periv, što nije zanemariva stavka. Možda jednom cijeli stan obojam u perivu boju, s obzirom da živimo sa zečevima.

4. Štapići i bočica su isto moji, sviđa mi se kad me na ulazu u neki prostor preplavi miris po kojem ga pamtim. Pisala sam već ranije o izradi mirisa za prostor u ovom obliku, a i općenito o mirisnoj animaciji prostora. Bitno je, ne možete reći da nije :) . Jel se vama sviđa kad ulaskom u nečiji stan možete točno nabrojati sastojke variva koje se kuhalo?

hodnik3

Kako rekoh, fali vješalica. Viziju imam, samo ju trebam materijalizirati. Sigurna sam da će mužić i oko nje biti ushićen, s obzitom da će uključivati uže. U kombinaciji sa školskom pločom, eto prilike da zaigramo vješala u prirodnoj veličini.

hodnik4

Inicijativa

Ovaj post nastaje otprilike mjesec dana (što uopće nije u skladu s njegovim naslovom). Rečenica po rečenica. Nije da sam lijena (za raditi nešto u čemu uživam, kao na primjer jesti, nikad neću biti dovoljno lijena!) već živim na sve 4 strane svijeta istovremeno. Osim toga, proljeće mi je ušlo v dupe, pa me više nema nego ima doma. A i kad me ima, nisam sama. I ne zujim, nego radim nešto korisno :D . No dosta isprika.

Htjela sam vam pokazati i ukazati na dvije pametne stvari koje sam nedavno otkrila, a zajednički nazivnik im je riječ inicijativa.

Veliki sam ljubitelj svega što je društveno korisno, poticajno, podržavajuće, ohrabrujuće, motivirajuće, i sve nešto na oće, će. Ako ste do sad pratili moj blog, onda ste se sigurno sreli s mojom manijom ostavljanja podržavajućih  poruka u ženskim svlačionama. Kad mi netko spomene riječ inicijativa, uvijek se sjetim svog osjećaja u trbuhu kad sam pomislila kako bi bilo super tu ideju sprovesti u djelo.

Isto to osjetim kad vidim da netko drugi pokreće ili podržava nešto dobro i plemenito i u pravilu, ako nije nemoralno ili protuzakonito ili baš jako kalorično – pridružim se.

1. KAKO POMOĆI PČELAMA

Jedna od inicijativa koje su me dirnule je Kako pomoći pčelama, za koju sam saznala na blogu Kuhinjske priče. Dakle, prenosim važan, najvažniji dio:

“Pcele postoje na zemlji od vremena dinosaurusa kao najrazvijenije, najsavrsenije i najorganizovanije drustvo insekata, ali broj pcela je u opadanju sirom svijeta kako zbog bolesti pcela tako i zbog pesticida, zagadjenja prirode i klimatskih promjena. Ova savrsena mala stvorenja koja vrijedno i marljivo rade veliki dio godine, oprasuju i osiguravaju opstanak biljnog svijeta i opskrbljuju nas ljekovitim kapima meda zasluzile su sve osim nebrige i nepaznje covjeka.”

Goga takodjer navodi i nekoliko konkretnih stvari koje već danas možemo napraviti, kao što je sadnja cvijeća koje cvate u različito doba godine, kako bi se izbjegla suša, te sadnju točno određenih biljnih vrsta za koje se zna da pčele vole: ljeska, lavanda i različiti začini. E pa drage pčele, da vas obradujem: u našem vrtu već od ovog ljeta možete se gostiti bosiljkom, timijanom, origanom (primjetila sam da moj origano osobito vole bumbari!), lavandom, a potrudit ću se pribaviti i nešto konkretnog cvijeća.

Više informacija i načina za pomoći pčelama možete naći i ovdje.

inicijativa_pomoci_pcelama

2. IZAZOV STO SRETNIH DANA – 100 HAPPY DAYS

Na ovo me nagovorila blogerica Maybe’s new start, koju ovim putem pozdravljam i molim da više ne objavljuje zabavne postove, jer se ja uvijek nakačim na nešto takvo i onda ne smijem odustati kako bi pokazala da sam neki karakter :) . Izazov #100happydays gađa one ljude koji navodno nemaju vremena za sreću i tjera ih da svaki dan zabilježe jedan svoj sretni trenutak.

Ja svoje sretne momente objavljujem na Facebook stranici, a da me nije trebalo puno nagovarati na ovo, govori i moj ne tako davni post, u kojem je jedna sasvim osobna inicijativa na ovu temu, nastala sasvim spontano.

I za kraj, u prilog mojih #100happydays, evo i fotka koja govori o tome da i odrastao čovjek može biti djetinjast.

Naslov fotke je: Koliko čokoladica je potrebno pojesti da bi se popunio cijeli album?

zivotinjsko_carstvo

Le petit cafe

lepetitcafe_odidoma7
Koliko sam ja ljudi do sad odvukla sa sobom u Ljubljanu! Mnoštvo. I znate što. Svi su bili ushićeni. Želim vjerovati da dio te čarolije koja ljude opije, pripada i meni, a ne samom gradu :) . Iako, i sam grad je zaslužio da mu svaki puta kad dođem skinem kapu i naklonim se do poda.

lepetitcafe_odidoma8

Nigdje se kao stranac nisam osjećala tako domaće i udobno. Kao da mu oduvijek pripadam. Da se i mnogi drugi tako osjećaju govori činjenica da je grad nalik pjenušavom koktelu najrazličitijih kultura, boja kože, zanimanja, interesa.

lepetitcafe_odidoma10

Toliko je mjesta koja vrijedi obići, malih dućana i lokala koja nose poruku, koja treba obilježiti svojim ulaskom, kutaka koji vape da se za njih zađe, da mi ne bi ni dva života bila dovoljna da ju od-do prehodam i istražim.

lepetitcafe_odidoma6

Čak i sjedenje na klupici uz rijeku nije isto ako se sjedi u Ljubljani ili u Zagrebu. Možda baš zato jer odlazak u Ljubljanu podrazumijeva jednu neopterećenost, lakoću života, predanost trenutku, uživanje, posvećenost sebi i društvu koje imam, duboke razgovore uz nasipe i bogatstvo koje nije mjerljivo brojkama.

Mnogo ljudi takve izlete zove bijegom. Od svakodnevice, posla, briga, stresa.
Ja ih zovem povratkom. Sebi, istini, suštini, biti. Zato Ljubljanu toliko volim, zato mi toliko znači.
Jer bježati više niti želim, niti imam od čega. A vraćati se uvijek može i mora.

Kako nemam prostora ni kapaciteta za obuhvatiti sva lijepa mjesta u jednom postu, ovaj puta, u mom fokusu je mali restoran, istog takvog imena imena: Le Petit Cafe.

Smjestio se na brdašcu, iznad nasipa, na strani suprotno od dvorca; na Trgu francuske revolucije 4.

Prvo što me oduševilo je udobnost donjeg dijela restorana, debele trome fotelje, stolovi uz prozor, pred kojima je ljetna terasa u sjeni vrba i šarmantni interijer u skladu s njegovom francuskom dušom.

lepetitcafe_odidoma3

lepetitcafe_odidoma4

U sredini tog cozy dijela nalaze se spiralne stepenice kojima se dolazi na gornji kat gdje je također restoran, malkice drugačije uređen, ali i dalje romantičan, zaljubljiv, lijeno zavodljiv i primamljiv.

lepetitcafe_odidoma5

Sve u tom restoranu vrišti hedonizmom i naprosto zove na uživanje: od ponude jela (razne toplo hladne salate, jela od tjestenine, šareni sendviči, preko kolača koji ne znam da li su boljeg okusa ili izgleda, do najčudnije kave s različitim aromama. Ova vrsta kave je servirana u slojevima, koji kad se pomiješaju daju finu kremastu kavu u aromi koju poželite.

lepetitcafe_odidoma

lepetitcafe_odidoma2

Kako smo se ovdje smjestili samo radi ljenčarenja i malo dodatnog šećera nakon ručka, nismo jeli ništa konkretno, osim ako kolače ne smatramo nečim i te kako konkretnim :) .

Ono što me u Ljubljani generalno, pa tako i ovdje oduševilo je najrazličitiji broj individualista koji ušetaju s knjigom/novinama/tekicom/psom, pojedu svoj ručak i provedu još neko vrijeme u tišini i samoći svojih misli ili riječi koje im prave društvo.

lepetitcafe_odidoma1

Ne znam kako je drugdje, ima već deset godina da ne znam kako moj grad izgleda usred podneva, pa ne mogu uspoređivati, ali čini mi se da je Ljubljana jedan od onih gradova u kojima jednostavno ne možeš biti sam.

Kad si u Ljubljani, cijeli svemir je s tobom i ti s njim.

lepetitcafe_odidoma9

Gomashio koji to nije

IMG_20140303_201207

Ovo nije hrana za ptice, iako tako na prvi pogled izgleda i moglo bi poslužiti i u tu svrhu :D , već moja verzija gomashia.

Ne znam da li bi bilo baš ispravno gomashio nazvati začinom, iako tome služi, ili jednostavno reći da je to jedan egzotičan dodatak jelima. Radi se o prženom sezamu koji se pomiješa sa soli u željenom omjeru i sve zajedno melje u mužaru, mlinčiću ili specjalnoj posudi za tu namjenu, zvanoj suribachi, sa  specjalnim drvenim tučkom koji se zove surikogi, do pahuljaste teksture. Dodaje se kuhanom povrću, salatama ili riži. Prženi sezam meni ima jedan poseban orašasti miris i stvarno može biti odličan za oplemeniti svako jelo.

Ja sam se malo zaigrala u kuhinji, pa dok sam pržila sjemenke suncokreta za grickati uz filmove umjesto kokica, sjetim se da bi mogla napraviti i neku svoju verziju gomashia. Nazovimo ju radije mješavinom prženih sjemenki, jer gomashio je ipak nešto vrlo konkretno, za razliku od mojih kreacija koje počesto graniče s apstrakcijom.

IMG_20140303_201406

Pomiješala sam odokativne količine bučinih, suncokretovih i sjemenki sezama, ubacila žličicu soli i kap soja sosa i pržila dok sjemenje nije poprimilo zlaćanu boju i dok sezam nije počeo skakati iz tave.

IMG_20140303_201311

Nisam ih htjela usitnjavati, jer mi je veći ćeif da salata hrusti pod zubima. Vi ako vam je drago posegnite za čudesnim japanskim posuđem kako bi ste usitnili svoju mješavinu, i dok meljete izgovarajte surikogi za suribachi za gomashio, a bez da vam se jezik zaplete. Ako ste faca ;) .

Filmovi za razmšljanje

Kaže mi frendica neki dan da je njoj skroz čudan način na koji ja gledam filmove: uvalim se u kauč, spakiram u dekicu i kažem mužu da nam pusti nešto na laptopu. Nakon 5 minuta sam u sedmom nebu, a iduće jutro do posla, on prepričava šta sam propustila. A meni bude žao :D .

Pa sam joj morala objasniti da postoje filmovi i – filmovi. Prvi se gledaju na gore opisani daj-mi-nešto-da-me-uspava način. I služe upravo tome. I oni drugi koji se gledaju da se pogledaju i koji za mene predstavljaju vrlo dobar poticaj na razmišljanje, promišljanje, premišljanje, odrastanje, osjećanje i koji nisu samo dva sata provedena uz mali ekran nego, u najboljem slučaju, dva sata jednog paralelnog života.

Da, jedan mi je malo. I zato strašno volim filmove koji mi poklone bar još jedan. Koji uvuku u jedan drugi svijet, priču, dramu, zaplet, rasplet, komediju, tragediju… Takvi se gledaju vrlo budno i vrlo živo, po mogućnosti u samoći i tišini. I kontempliraju još dugo nakon gledanja.

Ako i sami čeznete za crvotočinom prolazak kroz koju će vas baciti na neki drugi kraj galaksije, evo moje dvije preporuke.

Last night (2011)

Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=qFaTD9kljsU

last_night

Ovo je jedan od filmova koje treba gledati nekoliko puta, u različiti periodima života. Emotivan, dubok, s poantom i pitanjem na koje možda nikad ne saznamo odgovor.

Womb (2010)

Trailer: http://www.youtube.com/watch?v=0M-pN2PDfT8

womb

Ako izuzmemo činjenicu da je način na koji je obrađena tema genetskog inženjeringa toliko gnjusan da graniči sa zdravim razumom, ovo je jedan od ljepših filmova koje sam pogledala. Mislim pritom na isključivo vizualni dojam: prirodna ženska ljepota, pejzaži, kadrovi, kut snimanja i slično. Ako imate želudac za podnijeti seksualnu privlačnost između majke i sina, preporučam. Ako nemate, preporučam svejedno. Radi čeličenja i shvaćanja do kud seže ljudska sebičnost. Da me ne shvatite krivo, film je puno više od dramatično obrađene teme incesta.

Do kraja današnjeg dana preostalo je samo dva sata. Iskoristite ih pametno :) .

 

 

E-knjižnica & moja prva ljubav

Legenda kaže da sam već s dvije godine gnjavila sestru da me uči čitati i pisati. I da sam slagala slova od šibica. Ta ista legenda kaže da sam kasnije postala mali piroman i uživala u mirisu spaljene šibice. Al’ to sad nema veze!

Kad sam poodrasla i naučena slova počela inteligentno spajati u riječi i kasnije u rečenice počele su nastajati prve priče. Svaka je počinjala s “Iako”. Iako je nosila plavu maramu, zvali su je Crvenkapica. Iako je živio jako daleko, princ se jedne noći odlučio na put prema svojoj kraljevni. Ne znam što je bilo toliko romantično u mojem iako svijetu, znam samo da je strašno živciralo moje stroge kritičare koji su te čudnovate radove dobivali na uvid.

S godinama dječje strasti su se zamijenile obavezama i odgovornošću odraslih života i ugasile tu radost uranjanja u paralelne svjetove, neke druge živote, prestala sam puniti svoj unutarnji riječnik novim čudnovatim frazama i prestala sam nizati slova kao perle o vratove zabavljenih čitatelja. Blog je bio svojevrsno uskrsnuće tog malog prigušenog pisca, a ovo je podsjetnik o daljnjem rasplamsavanju stare ljubavi i otkrićima nekih skroz kul mjesta gdje se tu ljubav da podijeliti s drugim ljudima.

1. Da li ste znali da postoji nešto što se zove e-knjižnica?

IMG_20140201_152740

Radi se o aplikaciji za smartphone i tablete, funkcionira na principu klasične knjižnice i raspolaže povelikom količinom materijala. Sve je lijepo posloženo po kategorijama, snalaženje je vrlo intuitivno i sve što mi treba za početak putovanja je par rezervnih očiju. Ili barem naočale. Nikad se nisam sljubila s e-knjigama i strašno me živcira to fokusiranje na ekrane. Kasnije moram izvoditi očnu gimnastiku ili malo buljiti u oblake jer innačče vviiddim ddupploo. Ali vrijedi probati. Ništa slađe od zime na ulici, dekice preko glave, knjige pod bradom i male izdajničke džepne svjetiljke. Malo me ovo vratilo u srednju školu, jer sam ovako čitala “Madame Bovary”. Mama je naime smatrala da je previše prosta da bi ju čitala sa 17 godina, i da će me iskvariti. Mama, nije me iskvarila, obogatila me.

Elem, e-knjižnica. Danas se učlanjujem i izvjestit ću vas o dojmovima i pročitanom! E-knjižnica ima i svoje mjesto na Facebooku: https://www.facebook.com/tookbook?ref=stream.

2. Tookbook event

Upravo preko Tookbook Facebook stranice, saznadoh i za ovaj totalnosuperkuliotkačeni event, koji se dobližava: Tookbook storrytelling Valentinovo.

O eventu:

U suradnji s književnikom, novinarom i scenaristom Velimirom Grgićem osmislili smo ciklus događanja Tookbook Storytelling, a priča ide otprilike ovako: jednom u dva mjeseca postavljamo temu i dogovaramo lokaciju, prikupljamo priče i selektiramo najbolje koji će nastupiti na Storytelling Eventu. Sve selektirane priče će na kraju ciklusa biti uvrštene u eKnjigu u izdanju Tookbooka. Dodatno, svi nastupi se snimaju i objavljuju na video platformama gdje gledatelji biraju najbolje, za Veliko finale krajem 2014. Pobjednici pojedinog kruga biti će nagrađeni godišnjom članarinom u Tookbook eKnjižnici: https://library.tookbook.com/

Prvi u nizu bit će na Valentinovo, 14.2. s temom OKRENI NOVU STRANICU u Muzeju prekinutih veza. Jedno prikladnije od drugog. Kako sam sklona naopakostima, jedva čekam da ovo Valentinovo proslavim upravo na ovom mjestu i na ovaj način!

Nisam nikad prije sudjelovala ni na kakvom sličnom događaju, ni kao publika ni kao izvođač. Za početak idem vidjeti kako to sve skupa izgleda, a jednom se možda odvažim i suočim s tim čudovištem zvanim StrahOdJavnogSramoćenja.

3.

Svo ovo istraživanje dovelo me i do Centra za kreativno pisanje CeKaPe. Lansira me van svake bljutave realnosti spoznaja da postoje ovakvi i slični centri u kojima se za razliku od kozmetičkih (nisu ni oni na odmet, ajde) možemo njegovati iznutra! I biti djeca i baviti se i stvarati i uživati u plodovima svoje mašte.

Uvjeren sam da nema kvalitetnijeg druženja od kreativnog druženja. Pronaći ljude koji slično (a ponekad čak i isto) misle prava je radost s obzirom na vremena u kojima živimo. Jedna od takvih oaza gdje se osjećaš dobro i prihvaćeno svakako je CeKaPe. (Damir Majerić)

U isto sam i sama uvjerena i držim gospodina Damira mudrim čovjekom :D , a u aktivnosti Centra tek planiram zaroniti.

Za sve ovo je u stvari kriva LMC i količina knjiga spomenutih na njenom blogu. Totalno me matirala i posramila i stjerala u ćošak. Kakav sam ja to samoproglašeni zaljubljenik u riječi ako mi knjige krase police, a ne dušu?

Činom nekorištenja sve riječi što je itko ikad pretočio u knjige osjećaju se bezvrjedno i odbačeno kao biserna ogrlica što ne krasi ničiji vrat.

IMG_20140201_142825

Čitajte, ronite, istražujte, bogatite se.